Zorom se ranilo, mnogo se radilo, ali se uvijek veselo bilo

Nekad se većina poljoprvrednih radova obavljala ručno, bez upotrebe mehanizacije, a među najzahtjevnije svakako je, uz žetvu pšenice, spadalo kopanje ili okopavanje kukuruza i graha.

Okopavnja kukuruza i graha od izbijanja izdanaka do dostizanja stadija u kojem korov i trava nisu mogli nauditi njihovom daljnjem rastu i sazrijevanju, najčće se obavljalo u nekoliko navrata, narodnim žargonom rečeno i poznatije kao: okopavanje u prvu i drugu ruku, a ponekad je bilo neophodno i okopavanje u treću ruku (ovisno o godini).

Prije okopavanja valjalo je obaviti neke predradnje kako bi oruđe – “motike” za obavljanje ove vrste djelatnosti bile u potpunosti spremne.

Domaćin je kalio, klepao i oštrio “motike” te ih nasađivao na podesna drvene drške – držale.

Kopači, čiji broj je ovisio o veličini parcele zasijane kukuruzom, zorom su ranili, a predveče, po zalasku sunca, sa njiva su se vraćali.