Zašto u FBiH nije proglašen Dan žalosti nakon tragične smrti mlade doktorice Aide Softić?

Dok Sarajevo još uvijek broji suze i bol zbog tragične smrti 33-godišnje doktorice Aide Softić, koja je poginula kada se stijena obrušila na vozilo u kojem se nalazila, Federacija Bosne i Hercegovine nije proglasila Dan žalosti. Javnost s pravom postavlja pitanje: Zar život jedne mlade, posvećene i uzorne ljekarke nije vrijedan institucionalne tuge i pijeteta?

Aida Softić nije bila obična građanka. Bila je doktorica u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo, osoba koja je svakodnevno spašavala živote, koja je u najtežim trenucima dolazila prva do povrijeđenih, stajala uz bolesne i, kako su je kolege opisale, radila s osmijehom i tišinom istinske hrabrosti. Njena smrt, izazvana nemarom institucija koje godinama ignorišu upozorenja o opasnostima na cesti Foča–Sarajevo, predstavlja simbol sveopćeg sloma odgovornosti.

Ipak, dok je Aida sahranjena uz suze svojih kolega, prijatelja i porodice, izostala je reakcija najviših nivoa vlasti u FBiH. Nije bilo Dana žalosti. Nije bilo crnih zastava. Nije bilo institucionalnog saučešća koje bi odražavalo veličinu gubitka i poštovanje prema ženi koja je svoj život posvetila spašavanju drugih.

U isto vrijeme, sjećamo se da je FBiH ranije proglašavala Dan žalosti povodom tragedija u Srbiji – poput masakra u školi u Beogradu ili napada u Mladenovcu. Te tragedije jesu bile užasne i zaslužuju svaku vrstu solidarnosti. Međutim, kada se bol dogodi nama, kada se pogine neko “naš”, neko ko je nosio crvenu uniformu hitne pomoći i bio stub ovog društva, izostaje ono najmanje – priznanje da je cijela zajednica pogođena.

Ovo nije poziv na nacionalizam ni na zatvaranje prema drugima. Ovo je poziv na dosljednost. Na ravnopravan tretman boli. Na svijest da ako neko zaslužuje Dan žalosti – to je Aida Softić. Ne samo zbog načina na koji je izgubila život, već zbog života koji je živjela.

Pitanje ostaje da lebdi:
Zašto Federacija BiH nije proglasila Dan žalosti za Aidu?
Možda zato što još uvijek nemamo sistem koji zna kako da se pokloni ljudima koji su nas tiho, svakodnevno, spašavali. Ili možda zato što, u ovom društvu, ljudski život vrijedi manje kad je u tišini izgubljen, a ne pred kamerama.