Razgovoarao sam često na temu političkog cirkusa u Bosni i Hercegovini sa akademikom Abdulahom Sidranom, dok je bio živ. I sad često u mašti vodim te razgovore. On pita, iako zna odgovor bolje od mene i strpljivo čeka odgovor, a ja bijesan, ne znam kome bih se prije nagovorio, kad me po ko zna koji put pita, “zašto Bošnjaci uvijek igraju sa crnim figurama”?

Oni koji znaju pravila šaha, u kojeg je dobri Abdullah bio zaljubljen, znaju da je u prednosti onaj ko igra sa bijelima, jer ga kroz cijelu igru prati prednost prvog poteza i prvog napada na protivnika.

Blentavi narod, pametni tlačitelji i šminkeri iz OHR-a

Zamislite državu u kojoj većinski narod ne može birati svog predstavnika na polovini teritorije. Ne može ni kandidata izabrati, ni glasati, ni otvoriti usta – a kad to kažeš naglas, odmah te optuže da si tlačitelj manjine, kojoj si inače dao oko 60% pozicija vlasti u državi. Sad zamislite da taj narod – koji se zove Bošnjaci – ne samo da to trpi, nego još sam sebe ubjeđuje da je to sve zbog “višeg cilja”. I još grčevito brani zakon koji ga gura u ćošak kao nepozvanog gosta u vlastitoj kući.

Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu – zemlju u kojoj je logika zatražila azil u Kanadi.

Hrvati, da ih odmah pohvalimo, igraju svoju igru odlično. Oni ne žele rušiti cijeli Izborni zakon – ne, ne. Samo žele promijeniti onaj jedan dio koji njih stavlja u “nepravedan” položaj. Sve ostalo – što god da šteti Bošnjacima – treba ostati netaknuto. Ma još bolje – proširiti ga! Po mogućnosti da jedan hrvatski glas vrijedi kao sedam bošnjačkih. Ili deset. Jer znaš… “konstitutivnost”, “legitimno predstavljanje”, “ugroženost”.

A Bošnjaci? Šute. Mrmljaju. Gledaju u pod. Pa se još osjećaju krivima jer eto – glasaju. Kako ih nije stid!

Niko, ama baš niko, u toj svjetskoj opereti zvanoj “potreba izmjene izbornog zakona”, ne spominje da Bošnjaci nemaju pravo birati člana Predsjedništva iz reda svog naroda na teritoriji Republike Srpske. Niko. Ko da je to neka izmišljena zemlja. Ili, još bolje – ko da su Bošnjaci neka imaginarna manjina koju se može ignorisati bez posljedica.

Nevjerovatno je to licemjerje, ali još nevjerovatnija je tišina iz Sarajeva. Tišina, pa još jedna runda tišine. A onda izađe neki mudroser, s titulom “profesor” ili “analitičar”, i objasni nam kako bi Bošnjaci “trebali imati razumijevanja za hrvatske zahtjeve”, jer eto – “mi smo veći narod”. Ili što je još gore, političar koji u “ime Bošnjaka” vodi pregovore o Izbornom zakonu!

Šta to znači? Da šutimo jer nas ima više? Da ne tražimo ravnopravnost jer smo statistički opasniji? Da se sami isključimo iz izbora u pola države, i još se zahvalimo što nas nisu protjerali i iz one druge polovine?

Pazi ironije: Bošnjaci su narod koji je ostavljen na 23% efektivne teritorije Bosne i Hercegovine, i još im se govori da ne smiju biti “agresivni” ako traže da biraju svoje predstavnike. A međunarodni faktor – pardon, međunarodni cirkus – sve to mirno gleda. Neki čak tapšu Bošnjake po ramenu što su “zreli”, jer ne prigovaraju. To je ta politička zrelost – kad te tuku, a ti još pitaš treba li jače.

I dok Hrvati grme kako ih diskriminira zakon koji im ne daje ekskluzivno pravo da izaberu “svog” Komšića, niko ne pita: Kako to da zakon koji većinskom narodu uskraćuje pravo glasa u polovini države – nije diskriminatorski?

Možda zato što Bošnjaci ne viču? Ne ucjenjuju? Ne galame po evropskim hodnicima? Možda zato što su naučeni da traže mrvice, pa kad im bace i onu spaljenu koricu hljeba, oni pjevaju himnu i zaklinju se na vjernost Daytonu?

I tako, umjesto da su prvi skočili, razvalili javni diskurs i rekli: “Ljudi, mi smo većina, a ne možemo glasati! Dajte da to riješimo!” – oni su čekali. Ćutali. Puštali da se narativ izokrene. I sad smo došli do apsurda da izgleda kao da Bošnjaci ne daju da se zakon mijenja, iako su najveće žrtve tog istog zakona!

Ko je ovdje lud, a ko se pravi pametan?

Zato, dragi moj narode, dok ti “manjine” pišu zakone, a “međunarodni” ih štampaju, razmisli:

Šta bi bilo da ste vi prvi rekli “ovo ne valja”, umjesto da vam drugi određuju kad smijete da kažete “av”?

Do tada – nastavite glasati. Ako vam to još nisu zabranili.