Vjerov'o sam tebi ali nisam mahali

Otkako je otišla za Kemicu na Bistrik, moja šćer jedinica, rodio je babo, svaki dan nazove i pita treba li vam šta, a kad dođe svašta nam donese i ne pitajući. Ženska djeca su ti nabas pogotovo za očeve, tvrde kočeve, kako su govorile materešine birvaktile za nas. More bit govore i sad. Nejse. Hotio sam vam rijet kako smo se plaho slagali i razumjevali, ona moje išarete, a ja išarete njene duše. Počesto sam joj znao rijet da je volim, što u onaj vakat i nije bio običaj, a kad bi pojdi zagrlit sina Hamu i nešto mu lijepo rijet Fata bi se istresi na nas obojicu:

-Ne valja se mušku ljubit i grlit izmeđuse, nedo Bog ko anamooni. Nikad nam nije hotjela rijet ko su joj anamoni, al se mi zato prestasmo i grlit i ljubit i častit umiljatim riječima. Valjalo je muško odgojit i odvojit od ženska, bezbeli.

Kad god bi nas djeca upitaj koga više volimo, Fata je vazdan ponavljala ono majčinsko:

-Kako ću boni ne bili nekog više voliti kad ste mi oboje pod srcem ležali.

Nikad nisu bili zadovoljni njenim odgovorom, a pogotovo mojim:

-Najviše volim Merimu od ženske djece, a Hamu od muške pa vi vidite.

Nije im bilo pravo čut, al se barem nisu svađali i tukli kad bi im vako reci.

Svašta nešto ispričah, a hotio sam vam samo rijet šta me je Merima neki dan upitala kad je dolizila sama sa djecom:

– Babo, ne reče ti meni nikad što si bio onako strog kad sam trebala izlaziti sa drugaricama i nisi mi nikad dao dalje od devet ostat, a šta ćeš do devet u gradu? Zar mi nisi vjerovao kad te nikad nisam ni slagala ni prevarila?

– Bezbeli da sam ti vjerovo, više neg ikom, al nisam vjerovo Šekjuru i Šekjurovici, a ni Halilagi sa dna sokaka, šta će oni pomislit, rijet i po mahali pronijet kad te vide u neka doba da se vraćaš kući.

I tako, sve bude i projde, a roditeljsku brigu samo zemlja može zatrpat i smirit zauvjek.

Haman svaki roditelj nastoji od svoje djece napravit ljude i sve im rijet što ne valja u lice i na vrijeme, a od drugih sakrit i prikazati ih kako je najbolje.

(Uzeir Hadžibeg)

I zato, ako šta ostaje iza čovjeka osim nišana i rahmetli imena, to je ono što je u djecu usadio – stid, poštenje i rahmet u srcu. Neka se svijet čudi i plete priče, roditelj će uvijek biti onaj tihi stražar na kapiji časti, koji više pazi šta će drugi reći o njegovom djetetu, nego šta će njemu reći dijete. A kad djeca to jednom shvate, ne kao stegu nego kao štit, tad počinju istinski voljeti i razumjeti roditelje – i tad ni zemlja, ni vrijeme, ne mogu više zatrpat tu brigu, jer se ona prenosi… s koljena na srce.