Veliko pitanje: Kako su posmrtni ostaci Mevludina Šehića završili na groblju u Beogradu?

U maju 1992. godine, Mevludin Šehić krenuo je iz Beograda prema selu Tegare kod Bratunca, gdje su ga čekali supruga i četvero djece. Granicu prema Bosni i Hercegovini prešao je u pratnji dvojice policajaca. Porodica je kasnije saznala da su mu ti policajci rekli kako će ga pustiti u BiH samo ako ga neko prepozna s druge strane. I upravo tu, na obali Drine, u njivi, dogodilo se ono što je Smail, njegov brat, godinama prepričavao čekajući da mu ukopa kosti.

“Zovnuo ga je: ‘Čiča, kako me ne znaš? Ja sam kupio kuću od tebe.’ A čovjek je samo rekao: ‘Ne znam.’ Odveli su ga, i nikada više nismo saznali šta je s njim bilo”, prisjeća se Smail, dok stoji nad bratovim kaburom na mezarju Veljaci u Bratuncu.

Mevludin je imao 34 godine. Bio je tesar. Radio je u Beogradu s bratom, redovno dolazio kući, kao i mnogi Bošnjaci u to vrijeme. Posljednji put viđen je u aprilu 1992. Od tada je za porodicu bio – nestao.

Nijemi grob i razmjena posmrtnih ostataka

Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su decenijama kasnije – na Novom bežanijskom groblju u Beogradu. Ekshumirani su i, tek u julu prošle godine, predati porodici. Identifikacija je potvrđena DNK analizom. U maju ove godine, sahranjen je na kolektivnoj dženazi u Veljacima.

U međuvremenu je otkriveno i da su Mevludinovi ostaci razmijenjeni za tijelo Tomislava Radulovića, profesora s Medicinskog fakulteta u Sarajevu, stradalog 1993. godine, koje je Srbija potraživala. Primopredaja je izvršena na graničnom prelazu Mali Zvornik između Komisije za nestale osobe BiH i Republike Srbije, uz objašnjenje da su porodice s obje strane čekale više od 30 godina na dostojanstvenu sahranu.

Ali Mevludinovo tijelo nije bilo potpuno. Samo nekoliko dana prije dženaze, porodica je obaviještena da nedostaje – lobanja. Od tada su u potrazi za njenom sudbinom.

“Obećali su mi da će tražiti slike s danom smrti iz beogradske policije, da se vidi šta se desilo. Ako nađu ostatak, ukopat će se naknadno. Ali evo, pet godina je trebalo samo da se tijelo ekshumira i preda. Ko zna koliko još treba čekati”, kaže Smail.

Tri verzije smrti, nijedna istina

Šta se uistinu desilo s Mevludinom? Smail kaže – nikada neće znati. Govorilo se da je pronađen mrtav ispod mosta, da je stradao u pljački, da je ubijen. A prema zvaničnim podacima koje je dobio iz Srbije, Mevludin je “stradao 2. novembra 1992. godine u vezi s klasičnim kriminalom”.

Zanimljivo je i to da je prije nekoliko godina do Smaila stigla vijest da se Mevludin pojavio na Novosadskoj televiziji i tražio porodicu. Kada je pokušao saznati više, nije uspio. Niti od televizije, niti od matičnih ureda, niti preko policije. Onda je, 2020. godine, u Facebook grupi objavio da traži brata. Javio mu se neko i rekao: “Imam dvije vijesti – jednu tužnu, drugu radosnu. Našao sam vam brata. Ali, nije više živ.”

Slika groba u Beogradu pokazivala je bijelu ploču bez imena. Ispod te nijeme oznake ležao je Mevludin. Oko njega – još desetine sličnih, bezimenih grobova. Niti jednog imena nije uspio saznati.

Srbija još traži 213 lica – ali i od BiH

Prema podacima Komisije za nestale osobe Srbije, na grobljima u toj zemlji još se nalazi 189 posmrtnih ostataka NN osoba, mahom izvučenih iz rijeka. Neki su žrtve ratnih dejstava, drugi utapanja ili zločina, ali identiteti su i dalje nepoznati.

Do sada je, kroz saradnju sa bh. institucijama, iz Srbije predano 172 tijela, a riješeno je 214 slučajeva. Međutim, potraga traje – i s jedne i s druge strane.

Srbija, prema zvaničnim informacijama, traži odgovore za 213 nestalih, među kojima su i bivši pripadnici JNA, civili, i vojnici koji su nestali tokom povlačenja iz Sarajeva, Tuzle, kao i s područja Mostara, Bihaća, Kupresa i istočne Bosne.

Smail još čeka – i vjeruje

Danas, kad god stane pred bratov mezar, Smail se sjeća njihovih beogradskih dana – rada, vikenda kod kuće, planova. Mevludin je bio vedar, radan, volio je društvo. Bio je više od brata – bio je njegov oslonac.

“Gubitak je svaki težak, ali mi je srcu lakše što sam bar uspio da ga ukopam. Hvala Bogu dragom”, kaže tiho.

A glava – još je traže.