Tel Aviv u skloništu: Tamni oblaci nad glavnim gradom Izraela

Po prvi put u historiji, izraelski građani su osjetili ono što svakodnevno doživljavaju stanovnici Gaze, Damaska i Bagdada. I svijet je – začudo – nakratko zanijemio.

Jutros se Tel Aviv probudio u sablasnoj tišini – ne onoj jutarnjoj, molitvenoj, već onoj koja dolazi nakon sirena. Tišina pod zemljom. Tišina straha. Po prvi put u historiji Izraela, stanovnici Tel Aviva i Jerusalema proveli su noć u skloništima – prostorima koji su inače rezervisani za “one druge”: Palestince, Libance, Sirijce. One koji nemaju ‘Željeznu kupolu’, ali imaju nebo koje ne prestaje gorjeti.

Ipak, ni skloništa nisu mogla sakriti jednu istinu: Iran je iznenadio svijet. Pokazao je da njegove riječi možda nisu bile prazna retorika, već dio dugoročnog strateškog plana. U igru su ušle supersonične rakete – one koje ne pitaju dozvolu, ni politiku, ni propagandu. Samo polete. I pogode.

S druge strane, ne treba isključiti ni drugu mogućnost – da je ovo izraelska strateška operacija, kojom se želi prikazati ranjivost i tako pridobiti svjetsku empatiju. Jer šta bolje ujedinjuje javno mnijenje Zapada nego slika djeteta u Tel Avivu koje plače u skloništu?

A opet, nešto se promijenilo. Svijet, koji je do jučer samo promatrao kako avioni izraelske vojske svakodnevno sijeku nebo iznad Gaze, sada je – makar na trenutak – osjetio nelagodu. Možda više neće tako olako aplaudirati kad bomba padne na bolnicu ili kad neko dijete završi pod ruševinama.

Ono što je najstrašnije: ovaj trenutak, ovaj obrat u ulozi žrtve i agresora, natjerao je ljude širom planete da osjete – zadovoljstvo. Nije to moralno, nije to humano. Ali jeste simptomatično. Natjerali su cijeli svijet da se raduje nečemu čemu se normalan čovjek inače ne raduje – raketiranju velikog grada.

Ostaje da se vidi – je li ovo početak šireg regionalnog sukoba? Ili će ostati kao poruka u obliku projektila: “Osjetili ste tek djelić onog što drugima svakodnevno priređujete.”

U svakom slučaju – jutros se Tel Aviv probudio. Možda po prvi put stvarno.

Autor: Muhamed Mahmutović | Senzorbih.com