
Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Nakon tragične smrti 33-godišnje doktorice Aide Softić, koju je kod Sijeračkih stijena na putu Foča – Sarajevo usmrtio odron stijene, nadležni su konačno reagovali. Načelnik opštine Foča sazvao je hitan sastanak kojem su prisustvovali i načelnici susjednih opština, dok je SDS zatražio hitnu obustavu saobraćaja na toj magistralnoj cesti. No, iz struke stižu još ozbiljnija upozorenja – krivac nije stijena, već sistemska nebriga i trideset godina ignorisanja sigurnosti puteva.
Za televiziju N1 oglasio se saobraćajni vještak Ševal Kovačević, koji je u detaljnoj analizi istakao da se uzrok nesreće ne smije banalizirati kao “prirodna nepogoda”.
“Krivac nije stijena. Njeno odranjanje je posljedica koja je ubila nevinu osobu. Krivci su oni koji su preuzeli zakonom propisanu obavezu da puteve održavaju u sigurnom stanju,” poručuje Kovačević.
Podsjeća da su problemi na ovoj dionici prisutni decenijama, te da se odroni redovno dešavaju zbog stare i slabo održavane infrastrukture. Put koji je izgrađen prije više od 45 godina nikada nije sistemski rekonstruisan, iako je bio prepoznat kao rizična tačka.
“Postavljanje zaštitnih mreža, redovna ophodnja i procjene stanja nakon kiša su minimum koji se morao učiniti. Ako su znali da postoji opasnost – a jesu – onda su odgovorni za ovu smrt.”
Kovačević je podsjetio da je 2016. godine bio angažovan kao vještak u drugoj nesreći na istoj dionici, kada su poginuli putnici autobusa. Uprkos tadašnjim upozorenjima, vlasti i nadležna preduzeća nisu poduzeli ništa konkretno.
“Ništa se nije naučilo iz prethodnih tragedija. Ova smrt se mogla i morala spriječiti.”
Kritikuje i trenutni politički diskurs koji, prema njegovim riječima, problem saobraćajnih nesreća pokušava riješiti samo povećanjem kazni, dok se infrastruktura zanemaruje.
“Imamo drastično povećan broj vozila, a infrastruktura je ostala ista kao prije 50 godina. Putevi su opasni, a odgovornost se prebacuje na vozače.”
Kovačević posebno ističe da zakon jasno propisuje obustavu saobraćaja ukoliko postoji ozbiljna opasnost po sigurnost učesnika.
“Zakon o bezbjednosti saobraćaja predviđa da se promet mora obustaviti na dionici koja nije sigurna. Ne možemo čekati novu žrtvu. Dok se ne postave mreže i ne ojačaju padine, put treba biti zatvoren.”
Posebnu kritiku uputio je javnim preduzećima koja “održavaju” puteve samo formalno – postavljanjem znakova upozorenja, bez stvarnog investiranja u sigurnost.
“Održavanje nije isto što i ulaganje. Znak ‘opasnost od odrona’ ne spašava živote. Potrebne su konkretne mjere – mreže, betonske barijere, drenaža i monitoring.”
Govoreći o dugoročnom rješenju, Kovačević ističe da bi izgradnja autoputa prema jugoistoku BiH osigurala najviši nivo bezbjednosti. No, poziva da se ne oslanjamo samo na strane izvođače:
“Ako bi se radovi podijelili u više lotova, domaće firme bi mogle učestvovati. Imamo znanje, ali nemamo političku volju.”
Kovačević ne negira odgovornost bahatih i nesavjesnih vozača, ali upozorava da čak i najbolji vozač ne može nadmudriti odron kamenja ili put bez zaštite.
“Loša infrastruktura je mitraljez uperen u glavu vozača. Naš saobraćaj je opasan i za savršeno treznu, pažljivu osobu. To je strašna istina.”
Dok javnost oplakuje smrt mlade doktorice, stručnjaci pozivaju na odgovornost – ne samo političku, nego i institucionalnu. Jer, kako poručuje Kovačević:
“Mi nismo izgubili Aidu zbog prirode. Izgubili smo je zbog nebrige.”
Ako nakon ove tragedije institucije opet slegnu ramenima, onda ćemo – svi zajedno – biti saučesnici u nečijoj budućoj smrti.