Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter


Nakon što je hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić predao prijavu Kancelariji javnog tužioca u Milanu protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u javnosti se ponovo otvorila tema o “Sarajevo safariju” – zločinačkoj praksi koju se tokom opsade Sarajeva dovodi u vezu s ubijanjem civila radi zabave.
Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, u intervjuu upozorava da srbijansko društvo i dalje izbjegava suočavanje s ratnom prošlošću. Ona smatra da Vučićevo pojavljivanje na Jevrejskom groblju, gdje je boravio kao pripadnik Šešeljevih radikala, predstavlja moralnu kompromitaciju, bez obzira na to kakav bude ishod postupka koji se vodi u Italiji.
Biserko objašnjava da se odgovor na pitanje kako je osoba s takvom prošlošću mogla steći toliku političku moć nalazi u dugogodišnjoj dominaciji nacionalizma i populizma u Srbiji. Navodi da se društvo nikada nije iskreno odlučilo suočiti s vlastitom odgovornošću za zločine počinjene devedesetih.
Ističe da bi, u uređenom demokratskom društvu koje je prošlo kroz ratne traume, “Vučić teško mogao postati predsjednik države”.
Govoreći o temeljima njegove političke snage, Biserko dodaje:
“Njegova današnja moć ne počiva samo na represiji i kontroli institucija, već i na dubokoj eroziji vrijednosnog sistema, zarobljenim medijima, atmosferi straha, klijentelizmu i potpunom urušavanju političke odgovornosti.”
Osvrćući se na Vučićevo negiranje prisustva na Jevrejskom groblju i najave tužbi protiv medija u Velikoj Britaniji, podsjeća:
“Postoje snimci na kojima se vidi da je Aleksandar Vučić boravio na toj lokaciji kao dobrovoljac. To je nesporna činjenica. Da li je lično pucao – to ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Međutim, politička i moralna odgovornost proizlazi već iz samog prisustva na mjestu s kojeg su se svakodnevno ubijali civili.”
Prema njenim riječima, ovaj slučaj predstavlja “ozbiljnu moralnu diskvalifikaciju aktuelnog predsjednika, čak i bez sudske presude”.
Biserko tvrdi da političke i intelektualne elite u Srbiji i dalje zastupaju ideju “srpskog sveta”, zasnovanu na etnokonfesionalnoj homogenizaciji i teritorijalnim pretenzijama. Kao razlog za njenu dugotrajnost navodi izostanak lustracije i odbijanje da se preispita ratna politika devedesetih.
Govoreći o Zoranu Đinđiću, naglašava:
“On suštinski nije imao realne šanse da provede duboke reforme. Tek je njegovo ubistvo ogolilo razmjere kriminalizacije države, naročito u bezbjednosnim strukturama, koje su tada – a u velikoj mjeri i danas – imale i zadržale presudnu političku ulogu.”
Osvrćući se na političke prilike u Republici Srpskoj, Biserko procjenjuje:
“Milorad Dodik je faktički završio svoju političku karijeru. Međutim, on i dalje drži ključne poluge moći: kontrolira bezbjednosne službe, medije i značajne finansijske resurse.”
Dodaje da Vučića i Dodika povezuje dugogodišnje partnerstvo zasnovano na zajedničkim interesima:
“Ono što ih suštinski povezuje jesu korupcija i organizirani kriminal.”
Komentarišući aktuelne proteste i političku krizu u Srbiji, Biserko smatra da zemlja nema kapacitet da samostalno prevaziđe situaciju. Prema njenom mišljenju,
“nužna je aktivna pomoć Evropske unije”
kroz političko posredovanje ili organiziranje okruglog stola.