Slučaj u Srbiji: Nastavnica zlostavljana jer je željela pomoći siromašnom učeniku

Piše: Jagoda Savić

          U Japanu zanimanje učitelja zauzima najviše mjesto  na ljestvici socijalnog ugleda a njegovu poziciju prati odgovarajuća visina ličnog dohotka. Kod nas je zanimanje učitelja devalvirano do dna  zbog čega prosvjetni radnici zaista teško žive. Nemaju nikakve mehanizme lične zaštite a plata im se komotno može nazvati crkavicom.

          Da bismo shvatili težinu situacije o kojoj danas pišem, potrebno je najprije da objasnimo pojam „učitelj starog kova“. Takve učitelje danas svijećom tražimo jer posjeduju vještine kojima djeci otvaraju um i podstiču ih na samostalno razmišljanje.

          Evo jednog primjera sa školskog časa nastavnice kojom ćemo se baviti. Odnosi se na udžbenik  matematike za drugi razred osnovne škole i na razumijevanje postavljenog zadatka. U njemu ćemo naći primjer računske radnje oduzimanja i pitanje koliko je  80 -7? Međutim, dijete to ne može da shvati.

– Slušaj sine, od 80 treba da oduzmeš 7. Pratimo zadnju vertikalu. Da li možeš  od nule da oduzmeš broj 7?

– Ne mogu.

– Tako je, gdje ćeš nego kod prvog komšije, da pozajmiš deseticu. Komšija je dobar čovjek pa ti da deseticu, ali njemu onda ostane sedam desetica. Mi od komšijine desetice oduzmemo sedam. Koliko je to?

– Tri.

– Tako je, a sada ćemo dodati komšijinih sedam desetica i koji broj dobijamo?

– Sedamdeset tri.

– Hajde sad ti …koliko je 50- 6?

I dijete krene..idem kod komšije da pozajmim..i zadatak uradi tačno.

Kada je majka došla po dijete i pita ga da li je naučio oduzimanje, ono veselo i srećno majci kaže kao iz topa:

– Mama, uz pomoć dobrog komšije znam da računam. Uopšte nije teško.

          Evo drugog primjera sa školskog časa iste nastavnice, koji se odnosi na motivisanje za rad. Roditelji su doveli svog sina koji je promijenio više privatnih učiteljica pa se ničemu nisu nadali. Nijedna nije mogla sa njim, neka bi čak povisila ton jer je  bila  u neverici kako to da dijete drugog razreda to ne zna. Gledao me je uplašeno.

– Jel’ ti nešto treniraš?

– Treniram, košarku.

– Znala sam, čula sam da si ti jedan od najboljih košarkaša.

– Ko Vam je to rekao?

– Ih, ko…pa to priča pola grada. Daj sad da pocijepamo tu tablicu množenja i dijeljenja…kad god tačno uradiš, to je kao kad ubaciš loptu u koš.

Roditelji su ostali u nevjerici. Ne vjeruju da njihovo dijete sa uzbudjenjem i radošću čeka sljedeći čas.

          Ovakvi učitelji su  vrijednost od javnog značaja  i zaslužuju i posebnu socijalnu promociju i nagradu kvalitet u svom radu. Međutim, oni su jedan od najvećih neprijatelja Agende Novog svjetskog projekta, koja je u ostvarenju svojih ciljeva nastupila krajnje agresivno, a kojoj je jedan od bitnih ciljeva da prestanemo misliti svojom glavom, odnosno da uopšte prestanemo misliti. A takav cilj se najlakše ostvaruje u obrazovnom sistemu. Ne bih rekla da su baš svi koji se okome na ovakve učitelje Agendaši, ali kad se neko na prosvjetnog radnika ustremi „kao kobac“, takav neko budi sumnju, pa je poželjno provjeriti  je li ta sumnja osnovana ili nije.

Suspenzija s posla

          Nastavnica koju danas želim predstaviti javnosti  je 33 godine radila u osnovnoj školi „Dositej Obradović“ u Smederevu. Zadnjih mjeseci su je premjestili u produženi boravak i na taj način je bila spriječena da i dalje pokazuje svoje znanje u stimulisanju misaonih procesa kod svojih učenika. Zatim je došao disciplinski postupak kojim je ona bila suspendovana  s radnog mjesta i ponovo je bila spriječena da u radu sa djecom pokazuje svoje kreativno znanje. Razlog tome je bio što je željela pomoći jednom siromašnom dječaku iz drugog razreda koji nije imao novaca da proslavi svoj rođendan. Njemu su se djeca bezosjećajno izrugivala „da ne zna šta je igraonica“ i nastavnica je imala namjeru da mu skupljanjem novca organizuje rođendansko slavlje. Bila je prva koja je htjela dati svoj lični prilog, pa je najavila potpisivanje svoje treće knjige 11.11. 2024 godine u  smederevskom kafiću „Enco“, čiji sav prihod bi išao za proslavu rođendana. Sama proslava je trebala da bude iznenađenje koje nije očekivao, a osnovna svrha njenog organizovanja je bila da ga obraduje. Nastavnica je na Fejsbuk grupi „Prosvjetni radnici na FB“ objavila fotografiju uplakanog maloljetnog učenika i napisala tekst sljedeće sadržine: „Drage koleginice i kolege, današnja djeca su surova pa vole da „prozivaju“ drugare koji ne mogu da prave rođendane u igraonici. Zato pozivam sve humaniste, da zajednički pomognemo Malom princu i učinimo sevap za njegov rođendan 18 novembra kako ko može, finansijski ili skromnim poklonom, ali da učinimo lijep gest. Voljela bih da mi se  Vi sa svojim skromnim učešćem pridružite. Ko je voljan neka mi se javi porukom. Naše malo je nekome mnogo.“

Disciplinski postupak i krivična prijava

          Direktorica škole, Dijana Pikulić Ćetković je smatrala da je nastavnica ovom objavom povrijedila članove 111 i 112 Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja Srbije , koji se odnose na zabranu nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja i na zabranu ponašanja koje vrijeđa ugled, čast ili dostojanstvo, a pomenuti član 238 Statuta škole je vezan za način pokretanja disciplinskog postupka. Da li je zaista tako ili je direktorica Ćetković pogriješila?

          Osnovni spor se vodio na nivou da li je fotografija dječaka nezakonito snimljena u produženom boravku, da li je nastavnica imala saglasnost roditelja da je objavi, zašto nije poštovala uobičajenu proceduru za objavljivanje školskog sadržaja i zašto dječakovu situaciju nije na propisan način signalizirala organima škole. Nastavnica je odbila da razgovara sa mnom jer sam ja za nju predstavljala rizik od nepoznatog, ni njene kolege nisu bez njene saglasnosti željele razgovarati sa mnom, ali je jedna na kraju ipak popustila pod mojim ubjeđivanjem pa sam se uspjela dokopati odluke disciplinskog postupka. Obzirom da  je tih pet kucanih stranica direktorica Ćetković ovjerila svojim potpisom i pečatom škole, nije mi bila potrebna ni njena izjava. 

Moja cjelokupna ocjena odluke disciplinskog postupka pokazuje preuveličanu represiju  direktorice u odnosu na povod. Zato ćemo neke stavke odluke preciznije prikazati. Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja Srbije pod nasiljem i zlostavljanjem podrazumijeva svaki oblik jedanput učinjenog, odnosno ponavljanog verbalnog ili neverbalnog ponašanja koje ima za posledicu stvarno ili potencijalno ugrožavanje zdravlja, razvoja i dostojanstva ličnosti djeteta, učenika i odraslog. Pod psihičkim nasiljem se smatra ponašanje koje dovodi do trenutnog ili trajnog ugrožavanja psihičkog i emocionalnog zdravlja i dostojanstva. Ostale stavke nisu relevantne, odnosno nisu značajne za događaj.

Činjenice iz ovog postupka su:

          Prvo, član 238 Statuta škole, po kom je postupila direktorica,  se odnosi na disciplinski postupak,  i jasno i precizno govori o relaciji prestup-kazna. Iz tog člana proizilazi da se za lakši prekršaj dobije lakša kazna, a za teži prekršaj teža kazna, a kazne idu u rasponu od  novčane, preko udaljenja  od rada do  prestanka radnog odnosa. Direktorica je u svom obrazloženju odluke napisala „povreda zabrane, na osnovu člana…“ a nije napisala  „ suspendovana nastavnica je učinila laku povredu školskih propisa“  ili „ suspendovana nastavnica je učinila tešku povredu školskih propisa“. Ako se sjetimo da postoji utvrđena korelacija između naših misli i njihovog verbalnog izraza, direktorica je ovakvom formulacijom pokazala da njena podsvijest iz nekog razloga odbija da identifikuje težinu prestupa suspendovane nastavnice u disciplinskom smislu.

          Drugo, direktorica Ćetković je o istoj stvari pokrenula dva postupka, i disciplinski i krivični postupak, što je pravno neprihvatljivo. Otac dječaka je nedvosmisleno izjavio da su mu u decembru dolazili pripadnici policijske uprave Smederevo zbog krivične prijave koju je protiv suspendovane nastavnice podnijela direktorka škole i da je i njima rekao da nastavnicu ne krivi i da neće da je tuži. Direktorica Ćetković je duplirala proceduru koju je vodila na način da je pokrenula i krivični postupak kojim bi pojačala dejstvo svog disciplinskog postupka. Time je  direktorica  pokazala  da je u njenim osjećanjima prisutna i teško primjetna psihološka potreba da nekog  proganja. Ovakva potreba može da proradi u bilo kom trenutku i da bude pokrenuta različitim stimulansima.

          Treće, direktorica Ćetković  u dispciplinskom postuku nije navela niti jedan elemenat od suštinskog značaja za postupak, a to su posljedice koje su nastupile. Tačnije rečeno, u obrazloženju njene odluke nema ni naznaka o eventualnim psihičkim posljedicama koje je pretrpjelo dijete, odnosno  nije decidno navela niti jedan simptom koji bi se mogao okvalifikovati kao rezultat ponašanja  suspendovane nastavnice. To bi na primjer mogli biti pojačano znojenje, uznemirenost, plač koji se javlja bez ikakvog povoda itd. U školi postoje i psiholog i pedagog koje se nisu  očitovale o psihičkim posljedicama po dječiju psihu, a to može samo da znači da nisu imale šta da kažu.

            Četvrto, otac dječaka je školi dao dvije izjave o istom događaju. Kad je davao prvu, otac je rekao  da ništa nije tražio i nije očekivao ni od škole niti od nastavnice, da je nastavnica zloupotrijebila fotografiju njegovog  djeteta koju je napravila nekoliko dana prije toga, a što je zaključio po dukserici koju je nosio, da ga vrijeđa ponašanje nastavnice i da je kao roditelj svom djetetu sve što  je potrebno za normalan život. Otac je još rekao da je nastavnica svojom objavom njegovog sina željela prikazati kao nesretno dijete kao i da želi da ga škola zaštiti od takvog ponašanja i zloupotreba.

Kad je davao svoju drugu izjavu kod notara, naveo je okolnosti koje, objektivno gledano,  pokazuju pritisak kom je bio izložen: „rekao sam da nikada nisam pisao izjavu, na što je sekretarica zaključala vrata kancelarije i rekla da će mi ona pomoći, a direktorka je rekla „Diktiraj mu ti“. Osim toga , dok sam bio u Libiji  zvala me je sekretarica škole i pitala me hoću li na sledećoj raspravi da svjedočim protiv nastavnice, i kada sam odbio, ona je rekla da će morati da uključi Centar za socijalni rad, a onda se telefonska veza prekinula. Kada sam kasnije pokušavao da dobijem sekretaricu da mi objasni zašto, ona se nije javljala na telefon“. Zato bismo ovdje postavili pitanje kakvu funkciju je imao pritisak na oca i šta je tim pritiskom direktorica željela postići?

          Peto, direktorica Ćetković je u svojoj disciplinskoj odluci navela rečenicu: „Takva izjava ( misli se na izjavu oca ) ni u kom slučaju ne može da abolira zaposlenu od odgovornosti, jer  je ustanova dužna da štiti interese maloljetnih učenika kad god su ugrožena njihova prava bez obzira na zainteresovanost roditelja za to.“ Tačno je da u Krivičnom zakonu postoji opcija pokretanja istrage i vođenje postupka po službenoj dužnosti kad su u pitanju djeca, maloljetnici i osobe koje nisu u stanju da se brinu o sebi, ali, kako ovdje nema elemenata krivičnog djela,  ovo direktoričino projektovanje sebe u ulogu staratelja nad roditeljem se može smatrati zamjenom društvenih uloga i preuzimanjem roditeljske uloge na sebe. I, opet ukazuje na neko skriveno proširenje granica svog „Ja“   na teren ličnog odnosa prema suspendovanoj nastavnici dok vodi službeni postupak. Otac je na raspravi dao izjavu da ne smatra da su on i njegov sin oštećeni i da nije zainteresovan za vođenje disciplinskog postupka, pa se  nameće logično pitanje zašto je onda direktorica zainteresovana da ga vodi?  

          Šesto, smatram da direktorica Ćetković nije ispravno procijenila motiv te sporne objave jer on u kontekstu moralnog rasuđivanja može biti ili zlonamjeran ili dobronamjeran i nikakav drugačiji. Meni se čini da ovdje nema ni „z“ od zle namjere. Dječak je imao težak život, majka mu se ubila kad je imao tri godine, prije nego što se objesila je prijavila  oca za nasilje, te ga strpala u zatvor na mjesec dana,  starijeg sina koga je dovela iz prvog braka u hraniteljsku porodicu, a ovog malog tek onako ostavila u jednu romsku porodicu. On mi je sve ispričao, jer su ga deca zvala ” Cigo”. On mi je rekao da nije Rom, nego da ga je majka tu ostavila, pa ga je otac, poslije traganja našao. Otac sada radi na građevini po cijeli dan a dječaka čuva baka, očeva majka. Suspendovana nastavnica je željela da unese radost u dječakov život, i da shvati da postoje ljudi kojima je stalo do njega. Zašto bi ta dva suportivna pristupa, dvije očigledne psihološke podrške djetetu, trebale biti predmet osude?

          Sedmo, Fejsbuk grupa u kojoj je objavljen sporni tekst je privatna grupa i samo članovi mogu vidjeti ko su ostali članovi i koji tekstovi su objavljeni u toj grupi. Kad sam poslala zahtjev da se učlanim u tu grupu, postavljeno mi je eksplicitno pitanje u kojoj školi radim. Odgovorila sam da ne radim u školi i još uvijek nisam dobila odobrenje za učlanjenje u tu grupu. Ovim detaljem hoću da kažem da se nečiji ugled, čast ili dostojanstvo  mogu povrijediti ako se neki neprimjereni tekst objavi u javnosti. Strukovna grupa prosvjetnih radnika sa ovakvom zabranom pristupa objavljenim sadržajima  ne može biti smatrana javnošću već prostorom ograničenog dometa. Osim toga,  obzirom na to da je zatvorena privatna grupa koju čine osobe koje rade sa djecom, i za koje se podrazumijeva da bi trebale biti dobronamjerne, po mom mišljenju nije bilo realno očekivati da objava suspendovane nastavnice izađe iz te grupe i ode dalje u stvarnu javnost. Sada je jasnije zašto se direktorica ni jednom rečenicom nije osvrnula na povredu privatnosti dječaka, što je trebao biti fokus njenog djelovanja, već se odmah preusmjerila na zlostavljanje. Odgovor je zato što je uz povredu privatnosti morala da doda da je izvedena u ograničenom dometu, a pojam zlostavljanja joj je davao širi manevarski prostor.

          Osmo, direktorica Ćetković je poziv suspendovane nastavnice na skupljanje novca za proslavu rođendana dječaka sa ličnim učešćem okvalifikovala kao „time ga je etiketirala kao dijete koje nema jednake mogućnosti kao druga djeca, stvarajući  sliku da je on socijalno ugroženo dijete i bespravno izložila javnosti putem društvene mreže Fejsbuk“, uz formulaciju  „da udari na socijalni status djeteta“. Gledano iz ugla sociološke metode analize sadržaja , dvije ključne riječi „etiketirati“ i „udariti“ imaju smisao povređivanja djeteta. Gledano iz ugla kognitivnih koncepata, u ovoj situaciji postoje dvije spoznajne predodžbe sa suprotnim dejstvom, na jednoj strani je „pružiti radost“, a na drugoj strani je „povrijediti etiketiranjem i udaranjem na socijalni status“.

Direktorici Ćetković je u odnosu suspendovane nastavnice prema dječaku spoznajna predodžba „načiniti zlo djetetu“ bila puno bliža od spoznajne predodžbe „načiniti dobro djetetu“. Druga  predodžba se temelji na moralnoj vrijednosti „biti dobar čovjek“  i iz nje se izvodi moralna dužnost „budi dobar“. Za razliku od nje, prva predodžba je zasnovana na moralnoj ne-vrijednosti „biti zao čovjek“ i iz nje se izvodi moralni prekršaj „bio si zao“. Kad ovaj događaj gledamo iz ugla etike, direktorica nije imala pravo.

Gledano iz ugla rukovodeće pozicije direktorice Ćetković, ona je smatrala da se saglasnost roditelja da se fotografija objavi daje školi, a ne zaposlenoj, i to za potrebe škole u svrhu promocije školskih aktivnosti objavljivanjem istih na sajtu škole i web stranici  škole tako što će se materijal prethodno poslati osobi zaduženoj za održavanje ta dva zvanična kanala komunikacije a samo objavljivanje se vrši uz konsultaciju i odobrenje direktora. Ja lično ne bih objavila sliku djeteta ili bih je objavila ostavljajući vidjljive samo uplakane oči a lice ostavila neprepoznatljivim, ali suspendovana nastavnica je radila šta je uradila. Fotografija je stajala na tom Fejsbuk profilu za prosvetne radnike od jedan naveče do devet sati ujutro, pa veoma mali broj članova te grupe je tokom noći mogao da ga vidi. Ujutro je tu objavu vidjela prava dječakova učiteljica i prijavila direktorici škole.

Pored toga, sam način ophođenja prema sopstvenoj uposlenici govori o pristrasnom odnosu koji se ne može svesti samo na disciplinski postupak. Suspendovana nastavnica je o suspenziji rekla sljedeće: „Šalje svog pomoćnika sa mnom i rečenicom ” Neka pokupi svoje stvari i ne dozvoli joj da se obrati učenicima”. Kao ulično pseto me izbacuju napolje, u medjuvremenu zovu oca, da me ocrne ” kako su mi mnoge greške praštali”, pa i podstanarske dugove kojima sam rušila reputaciju škole“.

            Kad se sve sabere, čini se da direktorica, inače izbjeglica iz Sarajeva, sa diplomom sa Pala, i nekim Šešeljima u komentarima na svom Fejsbuk profilu, nije bila dobronamjerna prema svojoj uposlenici. Jer da jeste, ona bi nastojala da se disciplinski postupak okonča što prije  a ne da ga  oteže od 05.11.2024  do 09.04.2025 godine. Rasprave su održane 13.12. i 26.12. 2024 godine, druga je bila uz prisustvo Školskog odbora po prigovoru punomoćnika suspendovane nastavnice, a onda je direktorica umjesto da postupak okonča do Nove godine čekala više od tri mjeseca da donese svoju disciplinski odluku. 

          Suspendovana nastavnica ima kredit koji otplaćuje, živi kao podstanar i svaki mjesec mora da plati kiriju i brine se za ćerku koja se više godina liječi od stalne povišene temperature pa joj je plata bila najvažnije sredstvo preživljavanja.  Taj protok vremena od pet  mjeseci je najbitniji dokaz finansijske agonije u koju je sporim rješavanjem predmeta direktorica Ćetković dovela svoju uposlenicu. Suspendovana nastavnica je izgubila pet plata koje joj se neće isplatiti nakon povratka na posao i mora da ih potražuje putem suda. Direktorica ju je odugovlačenjem svog postupka pet mjeseci onemogućavala da ponovo počne da zarađuje umjesto da je taj period svela na dva mjeseca i proizvela joj je finansijski krah od kog se suspendovana nastavnica dugo neće oporaviti. Naime, finansijski udar na nju je bio toliko jak da su se sa njom solidarisale kolege iz drugih gradova i slali joj novac da može da preživi. Kada se dovedu u vezu  prekršaj za koji se tereti suspendovana nastavnica i njeno stradanje nakon toga, možemo reći da su ova dva pokazatelja vrlo neporporcionalna i nesrazmjerna na štetu suspedovane nastavnice. Još treba napomenuti da ni odnos mjesno nadležne školske uprave Požarevac nije bio korektan prema suspendovanoj nastavnici. Ova uprava nije željela da se miješa i pokazala je da čovjek u nevolji na nju ne može da se osloni.      

            Kad se sve sabere, treba dodati još i bitan podatak da je suspendovana nastavnica  do sada napisala četiri knjige „Da ti pričam“, „Gdje je kraj početka“, „Ko je moj bližnji“ i „Život bez života“ Nigdje se ne navodi eventualna ljubomora kolega s posla ili članova uprave škole zbog takvog vanškolskog postignuća jer se ljubomora najčešće ne iskazuje javno već se osobi na koju smo ljubomorni , kako se u narodu kaže,  nastoje zabiti klipovi pod točkove.

Suspendovana nastavnica se zove Dragana Ilić Đorđević. Zapamtite to ime, jer će možda nekad objaviti i knjigu „Metodika nastave“, koju ćemo čitati da naučimo kako da misaono podstičemo svoje učenike .