Slaven Kovačević kao bumerang

Kako je Hrvatska sama sebi srušila mit o “ugroženim Hrvatima”

Kad advokat “ugroženih” dokaže da Hrvati zapravo nisu ugroženi

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudio je da Slaven Kovačević nije diskriminisan. Ne bi to bila neka vijest — da u cijeli proces nije upala i sama Republika Hrvatska, uletjevši kao loš šahista u sred partije: uvjerena da matira, a ostala bez kraljice.

Jer, pazite sad: Hrvatska je tražila da bude stranka u postupku jer je Kovačević Hrvat (ima hrvatski pasoš navodno) Dakle, on je “njihov Hrvat”, pa su smatrali da imaju pravo da brane interese svog državljanina. Samo što taj državljanin ima jedan mali problem: ne izjašnjava se kao Hrvat, nego kao Ostali.

Ups!

Pa je Hrvatska odlučila da uradi nešto briljantno: da dokaže kako taj Hrvat – koji se ne osjeća kao Hrvat – nije diskriminisan.

Jer, po logici političkog Zagreba: ako se on zove Slaven Kovačević i ima hrvatski pasoš, a nije član HDZ-a, a još se izjašnjava kao Ostali – on je idealan primjer da BiH ima savršen izborni sistem.

Čak su pokušali ubijediti sud da je sve po zakonu, da nikakva diskriminacija ne postoji, i da taj Slaven iz Sarajeva, ma šta on o sebi mislio, nema šta da se buni.

Sud je, u čudu, na kraju rekao: u redu, gospodin nije dokazao da je lično diskriminisan jer se nije kandidovao. Hvala lijepo, prijava odbačena. Ali istovremeno nisu dirali prethodne presude (Sejdić–Finci, Zornić, Pilav), u kojima jasno stoji da je sistem BiH — diskriminatorski.

HDZ BiH: Da, sistem diskriminiše Hrvate. Osim kad ne?

Sad dolazimo do šlagvorta.

Godinama nas HDZ i njihovi sponzori iz Zagreba uvjeravaju da su Hrvati u BiH ugroženi, da ih “drugi biraju”, da im je sve oduzeto, da im je potrebna “legitimna zaštita”, nova pravila, izborni zakon po kojem bi svaki glas iz Širokog Brijega vrijedio kao sedam iz Tuzle.

A onda — hop! — isti ti ljudi, pred najvišim sudom u Evropi, brane BiH sistem i govore da nikakve diskriminacije nema.

Dakle: kad je Hrvat izvan HDZ-a, sve je u redu. Nije ugrožen. Nema diskriminacije.
Ali kad je Hrvat član HDZ-a – e onda se diže kuka i motika jer ga “Bošnjaci biraju” i “nema ravnopravnosti.”

Jedna osoba – dva standarda. Jedna država – dvije politike. Jedan pasoš – hiljadu manipulacija.

Kristijan Šmit: Visoki predstavnik HDZ-a, niskih kriterija

Naravno, u cijeloj ovoj ujdurmi ne smijemo zaboraviti ni Kristijana Šmita, neizabranog zakonopisca i počasnog člana HDZ-a, koji je uz pomoć ove presude pokušavao opravdati svoje famozne izmjene izbornog zakona — koje su naravno, usput rečeno, išle isključivo na ruku HDZ-u.

Sad kad je sud rekao da Kovačević nije diskriminisan, da li to znači da Šmit više nema pravni alibi? Hoće li priznati da je pokušao legalizovati politički inženjering?

Naravno da neće. Jer kad se radi o HDZ-u, ni činjenice, ni pravda, ni sud ne vrijede kao “legitimitet” koji dolazi s Markovog trga ili lova stiže na neki tajni račun!

Zaključak: Šah-mat, sami sebi

Hrvatska je – u nastojanju da dokaže kako Hrvati nisu diskriminisani – zapravo dokazala da im ni izborni zakon ne treba mijenjati.
A HDZ je – u pokušaju da kroz Kovačevića ospori građanski princip – potvrdio da su prava “ostalih Hrvata” savršeno zaštićena.

Dakle, šta sad?

Hoće li prestati s ucjenama, blokadama, lupanjem šakom po stolu i prijetnjama evropskim integracijama?

Naravno da neće. Jer kad nestane argumenta – ostaje navika. A navika je, kao što znamo, jedini koalicioni partner koji nikad ne iznevjeri.

Autor, Muhamed Mahmutović