Sarajevo između stvarnosti i stereotipa: Grad suživota, a ne podjela

Prije nekoliko godina u Sarajevu su se pojavili bilbordi koji su pozivali katolike na javno obavljanje molitve, uz fotografiju na kojoj se vidi veliki skup od više desetina hiljada vjernika. Procjene su govorile o oko 50.000 okupljenih, a scena je svjedočila o jedinstvu, zajedničkom prostoru i prisustvu različitih vjerskih zajednica u srcu glavnog grada BiH.

Tih dana Sarajevo je bilo simbol otvorenosti i međuvjerskog dijaloga, a ne centar političkog ili vjerskog ekskluziviteta. Ipak, ubrzo su se pojavili komentari – neki iz neznanja, a neki s jasnom namjerom – koji su grad počeli nazivati “Islamabadom”, “Turkistanom” ili “Teheranom”, uz tvrdnje da “mrzi sve koji nisu muslimani”. Takve etikete, iako zvučno atraktivne, ne odražavaju stvarno stanje niti svakodnevni život građana.

U realnosti, velika većina muslimana u Bosni i Hercegovini, svjedočeći napadu na časnu sestru ili bilo koju vjernicu tokom molitve, reagovala bi zaštitnički. Iskustvo Sarajeva kroz historiju pokazuje da su solidarnost i poštovanje među vjerskim zajednicama duboko ukorijenjeni, bez obzira na aktuelne političke tenzije.

Ovaj raskorak između percepcije stvorene senzacionalizmom i onoga što se u gradu zaista živi, jasno otkriva složenost bosanskohercegovačkog društva. Sarajevo ostaje multietnički i multikonfesionalni prostor, gdje je suživot više od puke parole – on je svakodnevna praksa.

Stereotipi koji Sarajevo svode na isključivo vjerski ili etnički identitet zanemaruju brojne primjere građana koji štite dostojanstvo i prava drugih, ne gledajući na njihovu vjeru. Upravo ta spremnost na međusobnu zaštitu i poštovanje čini temelj snage civilnog društva u Bosni i Hercegovini, zemlji čiji su najveći kapital ljudi koji i dalje vjeruju u zajedništvo.