Pjesma iz srca Krajine: priča o Fazilu Pašiću

U tišini toplog junskog popodneva, kad se omorina spušta niz krajiške brežuljke i kaplja rose za trenutak zablista na žici razapetoj između dvije avlije, rodila se pjesma. Nije je donijela ni televizija, ni diskografska kuća, ni pozlaćeni mikrofon. Donio ju je čovjek — tiho, skromno, iz srca. Ime mu je Fazil Pašić.

Susreo sam ga nedavno u njegovom rodnom selu, gdje me odveo moj brat Redžep, njegov ratni drug iz Iraka. Našlo se tu hladne lubenice i sokova, pa se ispričasmo kao da sam ga poznavao oduvijek. Takvi su Krajišnici – ne nose etikete, ali se nose dostojanstvom. U njegovom pogledu bilo je ono što danas rijetko srećemo: toplina bez računice, osmijeh bez kalkulacije i srdačnost koju ne glumi kamera. Fazil je od onih ljudi koji ti, i bez riječi, kažu: “Dobrodošao kući, brate napaćeni.”

Rođen u siromaštvu, kao jedno od sedmero djece, znao je kako izgleda kad se zimi ne grije pored peći, već na majčinim rukama. Odrastao je uz miris kukuruznog kruha, pjesmu iz starog radija i uz onu posebnu tišinu krajiških noći koju prekinu tek lavež psa ili neki pripiti veseljak koji pjeva od straha. Njegovo selo, nekad gotovo nevidljivo na karti, danas je ukras Krajine – zahvaljujući vrijednim rukama njegovih braće i sestara, kuće stoje poredane kao u pjesmi: jedna do druge, skromne, ali lijepe, čiste i dostojanstvene.

Ali najveća ljepota tog sela ne stanuje u fasadama – nego u glasu Fazila Pašića.

Njegov glas nije pun vike, ni mitova, ni ratnih bubnjeva. Dok se naše komšije i susjedi klanjaju pjevačima koji pjevaju o oružju, ubijanju i osvajanju, Bošnjaci imaju Fazila. Njegove pjesme nisu ratni zov, već tiha molitva. Pjeva o majci koju je morao ostaviti dok je još bila u pregači, o zavičaju iz kojeg se ne odlazi srcem, i o toj jednoj posebnoj boji neba koju imaju samo krajiške večeri.

Jedna od pjesama koju je snimio s grupom srodnih duša – “Nigdje nema to što ima Krajina” – nije samo hit. To je himna jednog naroda koji se ne razmeće, ali pamti. Pjesma koja se ne pušta da bi se zaboravilo, već da bi se oprostilo i ostalo svoje. A Fazilove solo pjesme – poput one koju je posvetio majci – raznježe i najtvrđa srca. Ne zato što su savršeno producirane, već zato što su iskrene, kao suza u samoći.

Danas je Fazil penzionisan. Nema on megalomanskih želja. Ne sanja estradu, reflektore, hotele s pet zvjezdica. Samo da ga zdravlje posluži. Da još koju pjesmu otpjeva pod šatorom, na sijelu, ili možda usput, kad zagrmi harmonika, a neko kaže: “Fazile, zapjevaj onu tvoju…”

U njegovom životu nema spektakla. Ali ima ono najvažnije – mir s prošlošću, ponos na korijen, i pjesmu koja liječi. I kad se jednog dana zatvori zadnja stranica ove njegove životne knjige, ostat će nešto dragocjeno: pjesma koja nije nastala u studiju, nego u grudima. I sjećanje na čovjeka koji nije morao nikog gaziti da bi bio velik.

Jer Fazil Pašić je već veliki. I to zna svako ko je barem jednom čuo njegov glas.

🎵 Poslušajte glas Krajine, glas Fazila Pašića:
🎶 Nigdje nema to što ima Krajina
🎶 Fazil Pašić – Majko moja