Odgovor na tezu da ‘Sarajevo postaje muslimanski grad’: Povijesne činjenice o agresiji i genocidu nad Bošnjacima

U političkom i medijskom prostoru naše regije i dalje se učestalo reproducira narativna matrica koja potječe iz retorike doživotno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, presuđenog za genocid nad Bošnjacima/muslimanima. U takvom okruženju povijest ne funkcionira samo kao znanstvena disciplina, nego kao sredstvo političkog legitimiranja, oblikovanja kolektivnog identiteta i borbe za prevlast u tumačenju prošlosti. Ti procesi najjasnije se očituju u diskursima koji se dotiču srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu te genocida nad Bošnjacima, posebno kada se govori o opsadi Sarajeva.

Piše: Mustafa Cerić

Povod za ovu raspravu pružio je članak historičarke Marie-Janine Čalić, objavljen u Die Zeitu pod naslovom “Sarajevo postaje muslimanski grad”. Iako je njezin rad historiografski odmjeren i metodološki utemeljen, način na koji se pojedini dijelovi teksta interpretiraju izvan akademskog konteksta pokazuje koliko lako znanstvene opservacije mogu postati oruđe za političke operacije. Selektivno čitanje i izdvajanje pojedinih odlomaka iz šire analize otvara prostor manipulacijama koje služe kao opravdanje narativa nastalih u ratnim i postratnim interpretacijskim borbama.

Čalić u svom radu razmatra dugoročne procese demografskih i kulturnih promjena u Sarajevu. Riječ je o legitimnim historiografskim analizama koje tek u političkim rukama dobivaju sasvim drukčije značenje. Fragmenti njezinih istraživanja često se izuzimaju iz konteksta i pretvaraju u ideološke argumente koji služe kao svojevrsno moralno opravdanje za ratne operacije provodene protiv Sarajeva tokom 1.425 dana opsade — najduže opsade jednog grada u modernoj povijesti.

U tom procesu akademska analiza prerasta u politički alat. Diskurzivna logika pretvara agresiju u navodnu obranu, dok se žrtva prikazuje kao prijetnja. To je dugotrajan obrazac nacionalističkih interpretacija koje grade osjećaj kolektivne ugroženosti i koriste ga za opravdavanja prošlih zločina. U tim narativima svaki napad postaje “preventivna reakcija” na zamišljene opasnosti, a etničko čišćenje prikazuje se kao “očuvanje etničkog prostora”.

Opsada Sarajeva, jedna od najtemeljitije dokumentiranih agresija na civile u savremenoj povijesti, u takvim se tumačenjima predstavlja kao “nužna sigurnosna operacija”. Granatiranje, snajpersko djelovanje i masovno raseljavanje pokušavaju se opravdati navodnom potrebom da se grad zaštiti od “islamističkog preuzimanja”. Takva zamjena uloga – pretvaranje žrtve u prijetnju, a dželata u zaštitnika – temelj je retoričke inverzije koja se i danas reproducira.

Jedna od najčešćih strategija relativizacije ratnih zločina jest preusmjeravanje pažnje s konkretnih činova nasilja na pitanja kulture, identiteta ili religije. Umjesto suočavanja s dokumentiranim epizodama poput fenomena poznatog kao “Sarajevo safari”, gdje su strani državljani sudjelovali u pucanju na civile radi zabave, diskurs se skreće na teme poput Ajvatovice, “Islamske deklaracije”, panislamskih pokreta ili halal ekonomije. Time se stvarni uzroci trauma i razaranja zamagljuju, dok se kulturni elementi bošnjačkog identiteta koriste kao retoričke distrakcije.

Neosporno je da je Sarajevo nakon rata pretrpjelo značajne demografske promjene. Međutim, politički narativi često ih prikazuju kao dobrovolnu etničku transformaciju, a ne kao posljedicu četverogodišnje opsade, terora, straha i masovnog egzodusa. Stručne analize potvrđuju da se zajednice izložene dugotrajnom nasilju nerijetko homogeniziraju nakon rata, ne zbog političkih aspiracija, nego zbog slomljenih društvenih odnosa i dugotrajnog osjećaja nesigurnosti. Takva politička tumačenja, stoga, više odražavaju potrebe suvremenog diskursa nego stvarne historijske procese.

U tom smislu, način na koji se danas koriste pojedini dijelovi teksta Marie-Janine Čalić moguće je razumjeti jedino u širem okviru postjugoslavenskih narativa koji teže relativizaciji agresije na Bosnu i Hercegovinu i moralnoj reinterpretaciji genocida nad Bošnjacima/muslimanima. Pretvaranje historiografskog znanja u politički argument predstavlja kontinuitet prakse u kojoj se povijest koristi kao sredstvo simboličke moći i oblik političke manipulacije.

Sarajevo, grad koji je preživio opsadu i njezine dugoročne posljedice, predstavlja izazov svakoj interpretaciji koja pokušava govoriti o njegovoj patnji bez priznavanja uzroka te patnje. Zbog toga je nužno kritički analizirati strategije koje zamjenjuju uzrok i posljedicu, prešućuju strukturalno nasilje i relativiziraju dokumentirane zločine. Takva analiza važna je ne samo radi historiografske preciznosti, nego i radi etičke odgovornosti u javnom diskursu.

Postscriptum:
Njemačka povjesničarka Marie-Janine Čalić (1962.) predaje povijest jugoistočne Europe na minhenskom Ludwig-Maximilians-Universität. Tokom devedesetih bila je savjetnica Posebnog izaslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju, a za potrebe Haškog tribunala i njemačkog Saveznog tužiteljstva pripremala je stručne analize.