Nana Hadžera se pri bijegu iz rodne Bileće čak 70 dana krila u mraku i hladnoći jame Čavkarice

Malo je onih u Bosni i Hercegovini koji su čuli za ime Hadžera Ćatović Bijedić, ženu čija je životna priča izuzetna, potresna i gotovo nevjerovatna. Preživjela je višestruka mučenja, silovanja i više od 70 dana u mraku i hladnoći jame Čavkarice, na tromeđi Bileće, Nevesinja i Stoca. Gladna, ranjena i izmučena, danima je živjela od ostataka hrane iz zavežljaja koje su bacili njeni najmiliji prije nego su i sami pogubljeni.

Ona je jedina preživjela svjedokinja jednog od najstrašnijih zločina u istočnoj Hercegovini, u kojem je ubijeno gotovo 1.500 Bošnjaka, većinom iz bilećkih sela Đeče, Dabr, Plana i okolice.

Golgota u srcu Hercegovine

Hercegovački kamenjar krije nebrojene jame koje su tokom historije postajale grobnice za hiljade nevinih. Jama Čavkarica simbol je tog bezdana zla, ali i ljudske istrajnosti, jer upravo u toj pukotini u zemlji Hadžera je pobijedila smrt.

Njen glas, slab i izmučen, danima je dopirao iz dubine jame. Praznovjerja i strah sprječavali su lokalno stanovništvo da joj pomognu – dok se nije pojavio Đorđe Hromović iz Nevesinja. Na glasu kao pošten čovjek, odlučio je da pomogne biću za koje su mještani tvrdili da je „đavo koji zove iz dubine“.

– „U sebi sam vjerovao da se tu ne radi o nikakvom đavolu, nego o čovjeku…“, izjavio je Hromović kasnije u svjedočenju zabilježenom od strane novinara Tahira Pervana.

Zajedno s ujakom, u studen i susnježicu, popeo se do ivice jame i uspio je nagovoriti Hadžeru da se izvuče. Kada su je izvukli, nije ličila na čovjeka – kost i koža, bez kose, s kožom koja se ljuštila, sa svega 15 kilograma težine.

Spas i nova tortura

Nakon što je spašena, Hadžeru je prihvatila srpska porodica koja joj je pružila utočište, uprkos riziku. Taj hrabri čin domaćin je platio životom, ubijen od vlastitih sunarodnjaka.

Nakon rata, Hadžera je nastavila život u Trebinju, ali je bila izložena pritiscima tadašnjih jugoslovenskih vlasti, posebno od strane Udbe, jer su njena svjedočenja direktno prozivala odgovorne za zločine nad Bošnjacima.

Jedan od rijetkih koji je imao hrabrosti da javno govori o stratištima poput Čavkarice bio je Džemal Bijedić, koji je 1966. na savjetovanju u Mostaru spomenuo zaboravljene i neobilježene jame Hercegovine. Historičar Husnija Kamberović navodi da je Bijedić naišao na žestok otpor unutar vlastitog Centralnog komiteta, što dodatno pokazuje koliko je zaborav bio institucionalno planiran.

Svjedočenje pred smrt

Pred kraj života, Hadžera je živjela u Danskoj, gdje je i preminula 14. januara 2014. godine u 94. godini. Njene kosti su prenešene u rodnu Hercegovinu, da počivaju blizu jame koja je mogla postati njen grob – a postala je mjesto njenog vaskrsnuća.

Mostarski novinar Hasan Eminović zabilježio je njeno posljednje svjedočenje godinu dana prije smrti, čime je Hadžerin glas konačno dobio dostojanstven prostor u kolektivnom pamćenju naroda.

Historija koja se ponavlja

Hadžerina priča je opomena. Iako su o njoj pisali Dedijer i Miletić u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941–1945, i iako je o njoj govorio Emin Čustović u knjizi Olovna bremena (1991), zločini se nisu zaustavili. U ratu 1992–1995. istočna Hercegovina je ponovo očišćena od Bošnjaka, a jame su ponovno ispunjene kostima nevinih.

Hadžera Ćatović Bijedić je simbol otpora zaboravu, ikona ženske hrabrosti i ljudske patnje. Njeno ime zaslužuje biti upisano zlatnim slovima u historiju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.