Najstariji Jugosloven: Meho Hadžić je živio 134 godine

„Čuvajte stečeno znanje tako što ćete ga zapisati“ – savjetovao je Ibn Abdul Berr, podsjećajući nas da ljudska priča ne vrijedi ako ostane nezabilježena. Upravo s tom namjerom, da sačuvamo od zaborava jedno izuzetno svjedočanstvo života, prenosimo priču o Mehi Hadžiću iz sela Oraš Planje kod Tešnja – čovjeku za kojeg se vjeruje da je doživio čak 134 godine i kojeg su mediji nekadašnje Jugoslavije nazivali najstarijim stanovnikom države.

Starina koja je postala simbol čitave regije

Rođen davne 1848. godine, Mehaga – kako su ga zvali – živio je skromno, tiho i usamljeno, ali njegova prisutnost, dugovječnost i vedrina ostavili su dubok trag u pamćenju mještana. Bio je dijete ugledne porodice Hadžića, a život mu je bio prožet gubicima: sina je izgubio u rijeci Usori kada je dječak imao samo 12 godina, a suprugu Ajku mnogo ranije. Od tada, ostao je samac.

Meho nije imao vlastiti dom dugi niz godina. Više vremena proveo je kao najamni radnik, radeći skromne fizičke poslove: čuvao je koze, kosio, nosio meljavu u mlinove, pomagao po kućama i imanjima. Zbog prirođene mane – kraće noge – oslanjao se na štap, ali to ga nije sprječavalo da svakodnevno učestvuje u poslovima sela. Imao je svoje rituale: nosio bi meljavu u mijehu od teleće kože na leđima do mlina, često se odmarajući, i uvijek spreman za tihi razgovor s prirodom.

Ljubav i humanost porodice Ćorić

U poznim godinama, utočište mu je pružila porodica Mehmeda i Rukije Ćorić. Rukija, Mehina rodica, pokazala je izuzetnu empatiju i humanost kada je s mužem odlučila da Mehu prihvati u svoj dom. Uveli su ga pod svoj krov, sagradili mu sobu, grijali je tokom snježnih noći i pazili na njegovo zdravlje kao najrođenijeg. Njihov sin Mustafa, kao i Huso, obavili su hadž, a porodica Ćorić ostala je poznata po svom primjeru dobročinstva.

Meho u medijima: Od Arene do TV dnevnika

Zahvaljujući svom dugom vijeku, Meho Hadžić je postao svojevrsni ambasador sela Oraš Planje. U emisiji tadašnjeg sarajevskog dnevnika koju je vodio novinar Mirko Šagolj, prikazan je prilog o Mehi. Kamera je uhvatila trenutak kada starac otvara prozor svoje seoske kuće, u tradicionalnoj nošnji, s bijelom bradom i osmijehom punim mudrosti.

Visokotiražni magazin Arena je 15. novembra 1978. godine objavio reportažu o njemu, gdje se navodi da Meho ima 130 godina. Istu priču podržali su i mnogi drugi izvori, potvrđujući ga kao najstarijeg Jugoslovena. Arena je prenijela i Mehine uspomene: gradnju pruge Usora–Pribinić, rušenje mlina, gladne godine, prve kuće u Tesliću… Sjećanja koje sežu u polovinu 19. stoljeća.

Stil života: Asketizam i prirodna ishrana

Meho Hadžić je bio primjer zdravog, jednostavnog i skromnog načina života. Nikada nije pušio, niti pio alkohol. Prehrana mu se bazirala na kozjem mlijeku, siru, kajmaku i mineralnoj vodi „Slatina“, a često je, kažu, kada bi bio s kozama na ispaši, sisao njihovo mlijeko umjesto da pije vodu. Nije služio vojsku zbog fizičke mane. Zanimljivo, s navršenih stotinu godina, nikli su mu treći zubi – zdravi i čvrsti, kojima je mogao nositi jare teško 30 kilograma.

Posljednji svjedok jednog svijeta

Meho je govorio malo, ali ono što bi rekao, imalo je težinu vremena. Prof. dr. Šefik ef. Kurdić, tada još učenik Gazi Husrev-begove medrese, posjetio ga je u njegovom domu i načinio intervju. Meho mu je tada rekao da ima 137 godina. Pamtio je vrijeme kada je Teslić imao dvije kuće, a oko njega bilo samo šumsko prostranstvo.

Meho je bio posljednji živi svjedok jedne epohe. Ljudi poput njega, rijetki su i neponovljivi. Ostavio je za sobom sjećanje na vrijednosti koje polahko nestaju – skromnost, poštenje, zahvalnost i povezanost s prirodom. Njegova priča živi zahvaljujući onima koji su se potrudili da je zapišu, ispričaju i prenesu mlađima.

Oraš Planje: selo dugovječnih ljudi i velikih djela

Oraš Planje nije poznato samo po Mehi Hadžiću. To je selo koje se može pohvaliti izuzetnim brojem dugovječnih ljudi, vrijednim domaćinima, ljekovitom vodom Princes i Slatina, jedinstvenom Plavom džamijom i brojnim vjerskim, kulturnim i humanim aktivnostima. U blizini džamije, Ahmet i Zulejha Bećirović podigli su česmu s bistrom vodom za sve prolaznike – još jedan gest dobrote koja podsjeća na Mehin duh.

Zapisivati je čin poštovanja prema prošlosti, ali i amanet budućnosti. Meho Hadžić i njegovo stoljeće i po života uče nas da je svaki dan dar, a svaka riječ – svjedočanstvo.