Kako su bh. političari krčmili državu: Od imovine SFRJ do afere Viadukt

Zaklinjanje u državu, ali samo pred kamerama, uoči izbora

Svake izborne godine, kad se mikrofon upali i kamera zarotira prema političarima u odijelima, ponavlja se ista litanija: “Mi smo tu da štitimo interese Bosne i Hercegovine.” No kad se svjetla ugase, a narod ode kući s plastičnim zastavicama u rukama i novim razočaranjem u grudima, stvarna slika ove zemlje vraća se u svoje trajno stanje: aljkavost, javašluk i potpuna nebriga za ono što bi trebalo biti sveto – državnu imovinu.

Jugoslavija se raspala. BiH je dobila svoj dio. I – zaboravila ga.

Kao sukcesor bivše SFRJ, Bosna i Hercegovina je naslijedila značajnu količinu nekretnina, poslovnih prostora, ambasada, udjela u preduzećima i druge pokretne i nepokretne imovine. Raspodjela te imovine uređena je Bečkim sporazumom iz 2001. godine, ali njegovo provođenje u BiH liči na lošu šalu: niko ne zna gdje je šta, ni ko vodi evidenciju, ni ko ima ključeve. Ako i postoji dokumentacija, ona je zatrpana prašinom u nekom podrumu državne administracije, između kartona sa slovima “D” i “Đ”.

Dok se druge bivše republike otimaju za svaki kvadrat ambasadskih zgrada i za svaki ulog u bivšim firmama, naši predstavnici uglavnom nisu ni došli na sastanke. A puna su im usta naroda vjere i domovine kad im date mikrofon.

Kada fiktivne firme pobjeđuju pravu državu

Najdrastičniji i najrecentniji primjer ove nebrige i nekompetencije jeste slučaj slovenačke firme Viadukt. Firma bez zaposlenih. Bez mašina. Bez referenci. Bez stvarnog poslovnog identiteta. Ukratko: Viadukt postoji samo na papiru i na tužbi protiv Bosne i Hercegovine, koju je – nevjerovatno, ali istinito – dobila.

Viadukt je pokrenuo arbitražni spor pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicionih sporova (ICSID) u Vašingtonu, tvrdeći da mu je nanesena šteta zbog propalog ugovora o infrastrukturnim radovima. Međutim, taj posao nikada nije ni mogao biti realizovan jer firma nije imala ni kapacitet da ga izvede. I pored toga – arbitražno vijeće dosuđuje desetine miliona dolara odštete Viaduktu, jer je Bosna i Hercegovina – preko svojih nepoznatih “zastupnika” – preuzela obavezu da plati dug entiteta, u ovom slučaju Republike Srpske, ako on to ne učini.

A taj “nepoznati zastupnik” je Denis Zvizdić, dugogodišnji visoki funkcioner SDA, trenutno NIP-a, koji se začešlja da na idućim izborima bude član Predsjedništva iz reda Bošnjaka!

Zamislite to: privatna firma potpiše posao s entitetom, ne uradi ništa, i onda dobije milione iz budžeta države – zahvaljujući pravnom vakuumu, sporazumima bez nadzora i potpisima koji su stavljeni bez ikakvog legitimiteta. I sve to bez posljedica po one koji su se igrali državnim novcem kao da je njihova porodična kasa.

Ko je dao garanciju? Ko je potpisao? Gdje je odgovornost?

Umjesto da pokrene istragu i javno razapne one koji su neovlašteno stavili državni pečat na entitetski dug, vlasti šute. Šuti Vijeće ministara, šute entitetske vlade, šute tužilaštva, a šuti i – narod. Jer, navikli smo. Mi više ne prepoznajemo ni kad nam se iz džepa otima, sve dok to ne boli bukvalno.
Čak šta više, Vijeće ministra šuti o odgovornosti, ali po svaku cijenu želi isplatiti taj navodni dug i rastaliti se s partnerima u vlasti jer vide da odoše s vlasti i to u vrijeme otvorenog državnog udara!

Umjesto da štiti budžet, institucije BiH su se ponašale kao da je Viadukt lokalna zadruga kojoj treba dati milostinju, pa ako ne isporuči uslugu – nema veze. Glavno da faktura stigne. I doista je stigla – 60 miliona dolara.
Jedini jedan političar se zauzeo za borbu protiv Viadukta, kao da se radi o njegovoj očevini, kako bi trebao da razmišlja svako savjestan, a to je gospodin Zlatko Miletić!

Slučaj Viadukt nije izuzetak, već šablon

Ovo nije jedini primjer. Brojni su arbitražni sporovi u kojima se BiH pojavljuje kao gubitnik, a u kojima je do štete došlo jer su niži nivoi vlasti potpisivali međunarodne ugovore bez znanja države, što je u potpunoj suprotnosti s Ustavom. Ipak, kada dođe do suda – država mora platiti. Jer tako kaže potpis – pa makar bio nelegalan, neovlašten ili jednostavno – budalast.

Ambasade, vile, zgrade – a gdje su pare?

Još od početka 2000-ih, imovina bivše Jugoslavije u inostranstvu se rasprodaje. Ambasade su prodavane ispod cijene, a taj novac je nerijetko završavao na nepoznatim računim. U pojedinim slučajevima, bh. ambasade su bile prisiljene plaćati kiriju za vlastiti prostor koji je do jučer bio vlasništvo države. Jer, eto, neko je zaboravio da ga zaštiti.

Ko je odgovoran? Niko. Ili svi. Što se kod nas svodi isto.

Zaključak: Država je njihova kad dijele plijen, a tuđa kad treba odgovarati

Bh. političari na izborima rado govore o “zaštiti teritorijalnog integriteta”, o “državnim interesima”, o “našoj djeci”. Ali kad treba zaštititi ambasadu, spriječiti arbitražu, ili sačuvati zgradu u Beogradu, Zagrebu ili Bonu – onda svi nestaju, kao da ih neko ugasi daljinskim. I baš tada se pokazuje pravi patriotizam: onaj koji nestane kad nije pred kamerom.

Viadukt je simbol ne samo pravnog sloma, već i moralnog. Država u kojoj fiktivne firme pobjeđuju institucije pred međunarodnim sudovima, nije samo pravno krhka – ona je ogoljena, razvaljena, ostavljena.

I dok nas političari uvjeravaju da smo na evropskom putu, stvarnost nam pokazuje da smo na putu za pijacu kako bi nastavili krčmiti državnu imovinu. A sve što je ostalo od Jugoslavije – sada pripada drugima, jer smo mi imali preča posla. Da zapošljavamo rodbinu. Da kupujemo službene Audije. Da dijelimo budžete kao da su ratni plijen.

Ova zemlja ne propada jer je neko mrzi. Ova zemlja propada jer je niko ne voli dovoljno da je sačuva!

Muhamed Mahmutović, književnik i novinar