
Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
U Zagrebu, među zvucima tramvaja i podno sjaja konzumerističkih izloga, muškarci kleče. Mole za “čednost u odijevanju”, za “zabranu abortusa”, za “duhovni autoritet muškaraca u obitelji”. Sve djeluje pobožno, nevino, gotovo dirljivo – dok ne pogledaš pažljivije i ne vidiš lica.
Ko je Dario Kordić i zašto kleči?
Ratni zločinac, osuđen u Haagu na 25 godina zatvora zbog masakra nad civilima u Ahmićima. U tom planskom zločinu, počinjenom 1993. godine, ubijeno je više od stotinu bošnjačkih civila, uključujući 32 žene, starce i djecu (najmlađe staro 3 mjeseca i dva dana). Kuće su zapaljene s ljudima u njima. Džamije srušene. Krv je tekla ulicama, ali ona – kako sam Kordić danas kaže – „vrijedi svake sekunde“. Sve bi ponovio. I kleči s tim uvjerenjem.
Kada je 2014. godine pušten na slobodu nakon izdržane dvije trećine kazne, dočekan je kao nacionalni heroj. Na aerodromu ga grle i pozdravljaju visoki zvaničnici Republike Hrvatske. Njegovo lice krasi dvorane, a njegovo ime pozivnice. Sjedi u prvim redovima na političkim i vjerskim skupovima. Niko ga ne izbjegava. Naprotiv, mnogi ga slave.
Ovo nije zaborav. Ovo je poruka.
Poruka da ratni zločinac može postati simbol duhovne obnove. Poruka da se u ime vjere, nacije i tradicije zločin ne samo opravdava, nego i veliča. Klečanje ovih muškaraca, uključujući Kordića, nije molitva za moral – to je politički teatar, poruka dominacije, nastavak rata drugim sredstvima.
Ali sve ovo nije izolovan slučaj. Haški sud nije osudio samo pojedince poput Kordića. U presudi hrvatskoj šestorci, koja uključuje Jadranka Prlića i druge visoke zvaničnike, utvrđeno je postojanje Udruženog zločinačkog poduhvata. Cilj tog poduhvata bio je etničko čišćenje dijelova Bosne i Hercegovine i njihovo priključenje tzv. „Herceg-Bosni“, pod političku, vojnu i upravnu kontrolu Republike Hrvatske.
Ova presuda jasno implicira vrh hrvatske politike devedesetih, uključujući pokojnog predsjednika Franju Tuđmana.
A što radi savremena hrvatska politika? Umjesto distanciranja od te zločinačke ideologije, nastavlja je u rukavicama: danas kroz savezništvo s Miloradom Dodikom, čije djelovanje sistematski podriva suverenitet BiH, a sutra – ko zna kako.
I dok nastavljaju ono što Haški sud naziva zločinačkim poduhvatom, hrvatski politički vrh se istovremeno predstavlja kao “demokratski”, “evropski” i “civilizacijski”. Možda misle na onu Evropu koja je iznjedrila nacizam i fašizam. Jer i to su bile evropske vrijednosti – one najmračnije, ali nikad do kraja poražene.
Neka kleče. Ali neka javnost zna da to nije pokora, već predstava. Da ruke koje se sklapaju u molitvi mogu biti iste one koje su držale upaljač pred bošnjačkim domovima u Ahmićima. I da država koja od zločinca pravi svetitelja nije demokratska – ona je saučesnik.
Na kraju, nije problem u tome što neko moli. Problem je kad se molitvom pokriva krv. I kad zločin ne samo da se ne kaje, nego se uzdiže u dogmu.