Kad zakon postane opasnost: Zašto opozicija u RS brani Dodika kao svog budućeg sebe

Licemjerni savez protiv pravde: opozicija i vlast rame uz rame kada treba sačuvati status zločina bez kazne

U Republici Srpskoj je opet izumljena nova politička mudrost: kad ti protivnik potone – pruži mu ruku. Ne da ga spasiš, nego da sebe zaštitiš kad dođeš na njegovo mjesto. Tako je i opozicija, koja se inače kune da je protiv Milorada Dodika i njegove politike, sada stala u njegovu odbranu – glasanjem za veto Željke Cvijanović, kojim se blokira angažman EUFOR-a u hapšenju Dodika i njegovih saradnika.

Njihovo obrazloženje? „Mi smo protiv hapšenja legitimno izabranih predstavnika vlasti.“

Bravo, majstori! Da nije tragično, bilo bi genijalno. U prijevodu: ako te narod izabere, možeš rušiti državu, ismijavati zakone, širiti mržnju i bahato grabiti sve što nije zacementirano – jer si „legitiman“. Taj veto nije samo pravni mehanizam – to je politička bračna zakletva opozicije i vlasti: dok nas zakoni ne rastave.

Demokratski svijet hapsi svoje lidere – ali mi nismo taj svijet

Ova balkanska bajka o „nedodirljivosti izabranih“ ne postoji nigdje van naših granica. U pravnim državama, zakon vrijedi za sve – i često najprije za one na vrhu.

• Izrael: bivši premijer Ehud Olmert odležao zatvorsku kaznu zbog korupcije. Demokratski izabran? Jeste. Ali kriv.
• Francuska: bivši predsjednik Nicolas Sarkozy osuđen. Izborna volja naroda ga nije zaštitila od zatvorske.
• Brazil: Lula da Silva zatvoren, pa pušten, pa ponovo izabran. Pravda se ne pita za politički kalendar.
• SAD: bivši i sadašnji predsjednik Donald Trump bio na više sudova nego građevinskih parcela. Ni sekunde u svijetu nije bilo sporno da se izabrani političari mogu (i moraju) procesuirati.

U Bosni i Hercegovini, međutim, svako hapšenje političara doživljava se kao državni udar ili udar na odabrani narod, osim ako je Bošnjak. Ne zato što smo pravna država – nego zato što je cijeli sistem ograđen kao privatni posjed političke elite.

Opozicija ne štiti Dodika. Opozicija štiti sebe.

Oni koji danas brane Dodika, sutra žele biti Dodik. Njih ne brine njegova sudbina, nego mogućnost da ista čeka njih. Jer planiraju upravljati istim mehanizmima sile, ucjene, straha i korupcije, islamofobije, nacionalizma… Žele vlast – ali ne žele odgovornost. Zato im EUFOR ne smije danas uhapsiti Dodika – jer će im trebati nečiji veto da ne hapsi ni njih sutra.

Kad se opozicija počne bojati zakona, jasno je da ne planira vladati pošteno. Zato ovdje nisu na sceni ideološki protivnici, već dva krila iste ptice grabežljivice.

Kad pravna država postane neprijatelj – a narod saučesnik

Ova priča ima i treći akter – narod. Onaj koji aplauzima nagrađuje kriminalce samo zato što dijele njegovu nacionalnost. Onaj koji se raduje kad se „njihovi“ izvuku, a „tuđi“ padnu – ne shvatajući da svi zajedno tonu. I da kad zakon postane predmet sprdnje, na kraju niko nije siguran – ni za imovinu, ni za čast, ni za život. Narod koji uvijek iznova bira pokvarene političare, nije žrtva, nego -saučesnik!

Zaključak: Ne hapse Dodika – jer bi onda morali i sebe

Zato opozicija u Republici Srpskoj ne želi da EUFOR hapsi Dodika. Ne zato što ga voli. Nego zato što voli ono što bi i sama radila da dođe na vlast. Veto Željke Cvijanović je postao test političke iskrenosti, a opozicija je pala s prvim pitanjem.

I sve dok se ovakvo licemjerje nagrađuje glasovima, a zakon doživljava kao prijetnja – Bosna i Hercegovina neće biti država prava, nego država u kojoj se kriminalce pita, dali žele ili u zatvor, a oni ulože veto.