Kad fašizam obuče dres i zapjeva: Šta se dešava u Hrvatskoj?

Postoji li država u kojoj nacionalizam više nije ideologija, već službeni softver? Postoji. Zove se Hrvatska.

Nije jedina u svijetu, daleko od toga. Ali teško da ćete naći drugu gdje premijer odlazi na probu koncertnog pjevača koji otvoreno glorifikuje ustaške simbole, gdje se nacistički pozdrav “Za dom spremni” toleriše kao “starohrvatski folklor”, i gdje se sve to pakuje u celofan domoljublja, pa prodaje na stadionima kao nacionalna terapija.

Koncert kao misa, premijer kao ministrant

Kad je ekstremistički pjevač okupljao fanove u Njemačkoj ili Austriji, domaćini su znali reći: “Nema mjesta za fašističku ikonografiju.” U Hrvatskoj — on dobije stadion. I to ne jedan. Cijeli niz.

A onda dođe i premijer, kao tata iz susjedstva, da djeci od pjevača isposluje autogram. Ne zbog umjetničke vrijednosti, jer ne pričamo o Mocartu. Nego zbog političke vrijednosti — jer taj pjevač, i takav koncert, okuplja pola miliona glasača.
U normalnim državama premijeri izbjegavaju takve skupove. U Hrvatskoj – im se dive.

Nacionalizam ili nacizam? Više nema razlike.

Da se razumijemo: nacionalizam je stav da je tvoj narod važan. Fašizam je stav da su drugi narodi opasnost.
Ali kad nacionalizam:

• slavi zločince kao heroje,
• prikazuje logore kao mit,
• zamjenjuje historiju mitologijom,
• a zločin tumači kao domoljublje…

…onda više ne pričamo o ideologiji. Pričamo o duhovnom stanju nacije.

U BiH su “ugroženi”, ali u Hrvatskoj niko pisnuti ne smije

Dok se pola miliona ljudi okuplja da se kolektivno podsjeti na krv i tlo, istovremeno se priča da su Hrvati “ugroženi”:

• u BiH (iako imaju sve mehanizme blokade vlasti),
• u Srbiji (iako im niko ne brani jezik ni vjeru),
• u Sloveniji, Italiji…

Kao da se mora stalno obnavljati osjećaj žrtve da bi se opravdao položaj političkog agresora.
U stvarnosti, Hrvati u BiH imaju veću međunarodnu podršku nego ijedna druga etnička skupina. Njihovi političari diktiraju ritam države koju navodno ne priznaju.

Pjevanje o mržnji kao politička investicija

U Hrvatskoj danas, pjevati o Jasenovcu i Gradišci postaje karijera. Što više vrijeđaš, to si više “branitelj vrijednosti”.
Ako javno kažeš da te vrijeđa “Za dom spremni”, kažu da si neprijatelj Hrvata.
Ako kažeš da je Thompson pjevao za zločince, odgovore ti: “Ali i srpski pjevači pjevaju za Arkanove.”

Zamjena teza je toliko perfidna da više niko i ne pita:
A kad smo to dogovorili da ćemo jedni druge kopirati u zlu?

I Evropa šuti.

Evropa, naravno, neće ništa reći. Jer Hrvatska je “njihova priča o uspjehu” — zemlja koja je od rata došla do EU. A to što pola vlade koketira s fašizmom, to je “unutrašnje pitanje”.
Da to radi neka balkanska muslimanska država, bio bi naslov na naslovnici Politica, Der Spiegela, The Guardiana.

Ali Hrvatska je “članica porodice”. A fašizam se očito lakše prašta članovima.

Ovo nije koncert. Ovo je ogledalo.
Pitanje nije: “Kako je moguće da 500.000 ljudi dođe da sluša pjevača koji veliča ustaše?”

Pitanje je:
Šta se desilo sa društvom kad to više nikome nije čudno?

Piše: Muhamed Mahmutović