Je li čitav svijet postao “divlji zapad”?

Sjedinjene Američke Države izvele su zračni udar na Iran bez prethodne odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Umjesto da se o tom činu raspravlja unutar institucija međunarodnog prava, svijet danas svjedoči obrnutom apsurdu: Iran se unaprijed upozorava da će snositi ‘neviđene posljedice’ ukoliko se pokuša braniti. Ako to postaje novi standard globalnog ponašanja, šta onda sprečava Kinu da po istom obrascu krene prema Tajvanu – ili bilo kojoj drugoj tački svijeta?

U tom slučaju, međunarodno pravo – ono što bi trebalo štititi slabije i održavati mir među narodima – gubi ne samo snagu, nego i smisao. Jer pravo koje važi samo kad odgovara najjačima, više nije pravo. To je maska sile.

Može li silazak s pravde početi bombardovanjem?

Svijet je već godinama navikao na vanredne intervencije moćnih zemalja – od Iraka, Sirije, Libije… Svaki put kad se zaobiđe Vijeće sigurnosti, opravdanje se nađe: “hitnost”, “odbrana saveznika”, “sprečavanje većeg zla”. Međutim, kad se takva logika uspostavi kao pravilo, više niko nema autoritet da spriječi narednu sličnu akciju – pa makar dolazila s druge strane svijeta.

Šta sprečava Kinu?

Ako Peking odluči da je došlo “kritično vrijeme za nacionalnu sigurnost”, ko će ga zaustaviti? Ako neko danas opravda udar po Iranu jer je “prijetio saveznicima”, onda sutra svako može reći isto za svoje geopolitičke protivnike. I tu dolazimo do ključnog momenta: pravila važe samo ako važe za sve.

U protivnom, svijet više ne liči na uređen sistem nego na tržnicu moći – gdje pobjednik nije onaj ko je u pravu, već onaj ko ima veću palicu.

Postoji li još međunarodno pravo?

Formalno – da. Ali snaga međunarodnog prava ne leži u papirima, nego u povjerenju. Ako velike sile pokažu da su iznad tih normi, male države ostaju same. One više ne vjeruju u UN, ne vjeruju u rezolucije, ne vjeruju ni u garancije sigurnosti. I zato sve češće jačaju svoju vojsku, zbijaju redove, traže saveznike i balansiraju između velikih igrača.

To je recept za globalnu nestabilnost, a ne za mir.

Gdje nas to vodi?

U vremenu kada se lideri hvale vojnom silom kao političkim poenima, a istina se pretvara u stvar algoritma, čini se da pravda više nije globalna vrijednost, nego geografska lutrija. Ako si “na pravoj strani”, možeš i prekršiti pravila. Ako nisi – budi sretan ako ti iko uopće pruži riječ.

U tom kontekstu, međunarodno pravo postaje više podsjetnik na ideale koje smo nekad imali, nego alat kojim se danas upravlja svijetom.

Zaključak:

Možda živimo u novoj eri. Ne više unipolarnog svijeta s jednim autoritetom, ali ni multipolarnog u kojem svi igraju po pravilima. Više liči na “geopolitičku džunglu”, gdje se moć ne dijeli – već testira.

A nama, običnim građanima svijeta, ostaje da se pitamo:
Ako pravila vrijede samo za slabe, da li iko još može vjerovati u pravdu?