Ima li na svijetu, “kršćanista”, “hrišćanista”, “jevrejista”?

Burkina Faso, zemlja čije ime znači „zemlja pravednih ljudi“, danas se često pominje u vijestima u kontekstu sigurnosne krize, džihadističkih napada i vojne uprave. Ipak, ispod slojeva senzacionalističkih naslova i „analiza“ globalnih medija, krije se mnogo dublja priča – priča o tome kako se riječima vodi rat, kako se neprijatelji proizvode jezikom, i kako se pod plaštom borbe protiv ekstremizma održava stara kolonijalna logika moći.

Ko su stvarni neprijatelji: ekstremisti ili nezavisni lideri?

Kapetan Ibrahim Traoré, mladi vojni lider koji je 2022. godine preuzeo vlast u Burkini Faso, postao je novo lice afričke borbe protiv neokolonijalizma. U trenutku kad se sve više afričkih država okreće saradnji sa zemljama poput Rusije, Kine i Turske, odričući se francuske vojne i ekonomske dominacije, Burkini Faso je brzo dodijeljena etiketa „nestabilne“, „radikalizirane“ i „pod prijetnjom islamista“.

Ali kako to da „islamističke grupe“ napadaju zemlju čiji je vođa – također musliman? Nisu li ti napadi nelogični? Odgovor se krije u političkom jeziku koji ne opisuje stvarnost – već je stvara.

Terminologija kao oružje: „islamista“, ali nikad „kršćanista“ ni „jevrejista“

U globalnom diskursu, religijska pripadnost prestaje biti vjerski identitet i postaje etiketa za klasifikaciju prijetnji. Pojam „islamista“ koristi se ne samo za oružane ekstremiste, već i za političke stranke s islamskim programima, vjerske vođe koji se ne uklapaju u zapadne norme, pa čak i za sekularne muslimanske države ako se suprotstave globalnom poretku.

Zanimljivo je da nikada ne čujemo izraze poput „kršćanista“ za one koji pozivaju na „sveti rat“ protiv muslimana, ili „jevrejista“ za ekstremiste koji, pozivajući se na vjeru, pale palestinska sela. Anders Breivik, koji je u Norveškoj ubio desetine mladih ljevičara, nikada nije označen kao „kršćanski terorist“, iako se pozivao na „odbranu evropskog kršćanskog identiteta“. Ekstremistički naseljenici na Zapadnoj obali nisu „jevrejski ekstremisti“, nego „nasilni naseljenici“ ili „militanti“.

Ali kada se radi o muslimanima, riječ „islamist“ se ne štedi – bez obzira na kontekst, motivaciju, ideologiju ili činjenice.

Burkina Faso u raljama dvostrukih standarda

Burkina Faso je zemlja s muslimanskom većinom. I njen trenutni lider Ibrahim Traoré je musliman. Ipak, ta činjenica nije spriječila medije i međunarodne zvaničnike da bez zadrške govore o prijetnji „islamskih ekstremista“, „džihadista“ i „širenju radikalnog islama“.

Ovdje ne govorimo o opravdavanju nasilja – naprotiv. Svaki napad na civile, svako ubistvo, svaka otmica mora biti osuđena. Ali ako se nasilje koristi kao povod za delegitimizaciju cijele religije, naroda ili političkog pokreta – tada govorimo o propagandi. I ona nije nova. To je stara kolonijalna praksa: označiti neprijatelja kao divljaka, fanatika, neukog „drugog“ kojeg treba civilizirati, nadgledati, pa i bombardovati – za njegovo dobro.

Ibrahim Traoré – opasnost za koga?

Traoré ne predstavlja opasnost zato što je „radikal“ – već zato što nije poslušan. On želi Burkina Faso bez francuskih baza, bez stranih korporacija koje crpe zlato dok narod gladuje, bez „pomoći“ koja dolazi uz lance. To je prijetnja sistemu, a ne „džihad“.

Zato će mediji radije govoriti o „porastu islamizma“ nego o porastu otpora. Radije će prikazivati crne vojnike kao prijetnju, nego kao protagoniste slobode.

Zaključak: Riječi nisu nevine

Jezički obrasci oblikuju svijest. Oni odlučuju ko je žrtva, a ko terorista. Ko ima pravo da se brani, a ko mora da se pokori. U tom kontekstu, pitanje koje si postavio – “Zašto nema kršćanista i jevrejista, a ima islamista?” – nije lingvističko, već duboko političko.

Borba Ibrahima Traoréa i naroda Burkine Faso nije samo borba protiv terorista – već i protiv narativa koji ih opisuje kao jedine krivce. A ta borba, iako se ne vodi bombama, možda je najteža od svih.

Autor, Muhamed Mahmutović, pisac