Ena se prisjetila dolaska Merlina u Švedsku 1993. godine: Bio si gladan para, nisi htio pjevati jer ti je bilo malo, a mi na socijali šaljemo svojima u BiH

Ena iz Švedske, tada još mlada izbjeglica, godinama je nosila jedno sjećanje koje nikada nije izblijedilo. Bile su to ratne godine, a srce puno čežnje za domom, za pjesmom, za malo topline u tuđini. I onda – došao je koncert. Došao je Dino Merlin. Ali, ono što se desilo te večeri, ostalo je kao rana umjesto lijeka.

Svoje sjećanje podijelila je na društvenim mrežama, Objavu prenosimo u cjelosti:

E Dino, sve si to zaboravio kad si došao 1993. godine kupiti pare po Švedskoj na koncertima, a mi – izbjegli – na socijali, i od te crkavice pokušavamo slati svojima u BiH.
Ti dođe, cijena tvog koncerta – bogami – dobro skupa, ali eto, nađe se 150–200 ljudi da plati kartu.
Ti kad vidje koliko je ljudi došlo, ne htjede pjevati uz riječi: „Znate li vi ko sam ja?“
Stajala sam iza bine i čula te, a jedna Banjalučanka ti je dobacila: „Ljekari su završili škole, pa trenutno nisu ljekari.“
Nisi htio pjevati jer ti je malo para bilo, ali sreća – poveo si čovjeka, insana, ljudinu – Enesa Begovića.
On je s nama pjevao, on je s nama plakao do kasno u noć.
Sutradan u školi, promukli i natekli, pita nas učiteljica šta vam je bilo, a mi kažemo: „Bili na koncertu.“
Žena se čudi, ne može da se načudi.
Malo ti para uvijek.
Nikad te od tada niti slušam niti bih ti došla ikad na koncert, a i vjerujem – svi koji su bili te godine u Blomstermåli.
Vidjeh te na Baščaršiji ovo ljeto – stresla sam se i okrenula glavu.
Ulaznica je bila preskupa za nas u to vrijeme, a ti si nam ipak trebao doći kao mehlem na rane – međutim, ti si bio gladan para, a nisi bio čovjek, poručila je.