Džamija u Međuriječju je obnovljena zajedničkim snagama Bošnjaka i Srba, ali i uz finansijsku podršku Srpske pravoslavne crkve

Na samo četiri kvadratna kilometra teritorije Bosne i Hercegovine, u srcu Srbije, smjestilo se Međuriječje – mjesto zaboravljeno od institucija, ali ne i od ljudi. Tamo, u gotovo simboličnom prostoru koji dijele i Bošnjaci i Srbi, prije tačno pet godina obnovljena je džamija srušena tokom rata. Danas ona svijetli kao simbol suživota, mira i zajedničke budućnosti.

Obnovljena uz pomoć Bošnjaka i Srba, pa čak i uz finansijsku podršku Srpske pravoslavne crkve, džamija u Međuriječju postala je više od vjerskog objekta – postala je most između dva naroda. Na njenom svečanom otvorenju bio je i reisul-ulema Islamske zajednice BiH Husein ef. Kavazović.

“Sram ga bilo ko je to uradio – svetinja je svetinja”

Džamija je porušena 19. maja 1994. godine, iako u Međuriječju tada nije bilo ratnih dejstava. Komšije Srbi su, kako svjedoče mještani, pokušavali spriječiti rušenje. Jedan od njih, pokojni Milanko Toković, kako kaže Muaz Dedović, branio je džamiju, uprkos riziku po sopstveni život.

Muaz, povratnik iz Austrije, poveo je obnovu:

“Obnavljamo uz pomoć naših komšija. To su Srbi – Vilotići, Drobnjakovići, Grabovčići. Neko je donio peškir, neko košulju, neko jagnje. To je suživot, to je komšiluk.”

I Žarko Bošković, jedan od Srba koji učestvuje u obnovi, kaže:

“Sram ga bilo ko je to uradio. I rat, i rušenje – svetinja je svetinja. Mi ćemo pomoći sve što možemo. Bilo nas je stid što se to desilo.”

Zaboravljeni komadi Bosne

Međuriječje je faktički “bosanski otok” okružen Srbijom. Na teritoriji BiH funkcionišu institucije Srbije, a granični sporazum između BiH i Srbije nikada nije postignut. Granica dijeli kuće i imanja, a ljudi – žive zajedno.

Muaz Dedović, koji ovdje pokušava zasaditi 50.000 sadnica maline, kaže:

“Kuća mi je u Bosni, a maline su mi u Srbiji. Sa svih strana nas okružuje druga država, a mi živimo kako znamo i umijemo.”

Ljudi koji samo žele put

Pored toga što nemaju jasnu državnu pripadnost u praksi, najveći problem Međuriječana su – putevi. Zbog loše infrastrukture, često ostaju odsječeni od oba entiteta, a nadležnosti su nejasne.

Sveto Vilotić, jedan od inicijatora lokalne saradnje, poručuje:

“Ne tražimo mnogo. Samo da nam naprave puteve. Ne tražimo ni mostove ni palače. Ljudi su voljni raditi. Mi ćemo zasukati rukave, samo da se dogovore i da nas ne ostave zaboravljenima.”

Simbol budućnosti, a ne prošlosti

Predsjednik Medžlisa IZ Rudo, Mustafa Bašić, ističe:

“Ova džamija je vakuf Mustafe-paše Sokolovića i posljednja je od ruđanskih džamija koja se obnavlja. Danas je ona simbol povratka, ali i zajedničkog života. Ovdje će se okupljati sve generacije Međurječana, bez obzira gdje živjeli.”

Priča iz Međuriječja nije samo o obnovi džamije – već o obnovi povjerenja, komšiluka i ljudskosti. U vremenu kada su podjele i tenzije često dio političkog govora, ova priča pokazuje da obični ljudi znaju bolje. Njih ne dijele granice, imena ili prošlost – već povezuje svakodnevni život i potreba da budu ljudi.