
Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Na početku političke karijere Draško Stanivuković izgledao je kao simpatični klinac iz susjedstva, onaj što vam pomogne da prenesete ceker iz prodavnice, a zatim se nasmije kao da je upravo spasio svijet. Bio je miljenik “fine gradske raje” kod Bošnjaka, naročito onih salonskih koji vole da se kite pričama o suživotu, i još više kod ocvalih dama kojima je, umjesto botoksa, trebalo malo mladalačkog osmijeha za Instagram. Nisu ga grlile i ljubile zbog politike, nego zbog onog “srce majkino”, koje je on prihvatao kao potvrdu da u BiH ipak postoji zajednički život.
Jeste on kod Senada Hadžifejzovića negirao genocid, ali Senad je, ruku na srce, baš volio takve goste: dovoljno problematične da naprave gledanost, dovoljno nevine da izgledaju kao da su tek sišli s voza iz idealističkog sela.
Tada je Draško bio “onaj koga režim bije”. Dodikov aparat ga je privodio, šamarao javno, ismijavao. Pa Bošnjaci, dobronamjerni i naivni kakvi jesu, zaključiše: “Ako ga Dodik mlati, onda je naš.” Tako se Draško, ne svojom mudrošću, nego zahvaljujući tuđem zanosu, dočepa fotelje gradonačelnika Banjaluke.
I odatle je počela priča koja danas liči na jeftin reality show. Kako je odjednom postao Dodikov najveći fan – to znaju samo oni koji imaju uvid u neke, kako narod kaže, “filmske materijale”. I ne, nije riječ o Severininom kućnom remek-djelu, iako se ponekad čini da Draško više strahuje od privatne videoteke nego od presuda međunarodnih sudova.
Suština je da je on u međuvremenu nadmašio učitelja. Dodik je znao biti nacionalista, ali je ipak birao trenutak i mjesto. Draško, s druge strane, ide “all inclusive”: mural Ratka Mladića u srcu Banjaluke, a on ponosno pozira pored njega, izjavljujući kako nema namjeru da ga prekreči.
Zašto bi i krečio nešto što je, vrlo vjerovatno, sam naručio? Jer u njegovom svijetu – nacionalizam je nova boja fasade, a mural zločinca predstavlja investiciju u političku karijeru.
I tu dolazimo do gorke ironije. Bošnjaci su, historijski gledano, majstori da njeguju zmiju u njedrima. Ali s Draškom su, kako bi klinci rekli – prekucali igricu. Neko bi rekao da su konačno došli do “game over” ekrana, ali realnije je da je Draško samo nova verzija stare igre: ista šablona, samo bolja grafika i malo više nacionalizma.
Jer na kraju dana, Draško je ogledalo naše kolektivne naivnosti: u njemu vidimo ono što želimo, a ne ono što jeste. A kad se istina pojavi na muralu – kasno je za krečenje.