Došli na odmor u Srebrenicu, šetali šumom i pronašli skeletne ostatke

Sudbine dvojice Srebreničana, Alena Zukanovića (41) iz Skejića i Bege Ahmetovića (65) iz Podgaja, ponovo su isprepletene kroz bolna sjećanja i tragične slike iz prošlosti. Alen je kao osmogodišnji dječak 1993. godine, zajedno s majkom Šidom i sestrama, stigao u Gračanicu u konvoju spasa, dok je njegov otac Hajrudin ostao u opkoljenoj Srebrenici. Godinu kasnije pokušao se preko Žepe probiti do slobodne teritorije, posljednji put viđen na lokaciji „Ružina voda“. Od tada mu se gubi svaki trag, a potraga za njegovim kostima traje više od 30 godina, piše Avaz.

Sjećanja na „srebrenički džehenem“

Bego Ahmetović je 1995. godine, tri mjeseca nakon pada Srebrenice, s grupom od deset Srebreničana pokušao preći šumom do Tuzle. Kod „Ružine česme“ naišao je na stravične prizore masakriranih Bošnjaka i neprijateljsku zasjedu. Samo čudom je preživio. Danas u Americi, gdje obojica žive sa porodicama, često razgovara s Alenom o tim danima i njegovom ocu čije kosti još uvijek traže.

Odlazak na stratište

Ovog ljeta, tokom odmora u Bosni i Hercegovini, odlučili su zajedno posjetiti mjesto stradanja – „Ružinu vodu“. Planirali su samo proći šumom i prisjetiti se, ne sluteći kakav će ih prizor zateći.
„Nešto nas je vuklo prema jednom potoku sa strmim liticama. Tamo smo prvo naišli na čizmu, zatim na ljudsku kost. Kada smo dalje razgrnuli lišće i zemlju, otkrili smo kompletan skelet. U tom trenutku kroz mene je prošao šok – pomislio sam da možda gledam kosti moga oca. Tražimo ga više od tri decenije. Ako i nisu njegove, ja ću klanjati dženazu kada se izvrši identifikacija, bile čije da su“, ispričao je kroz suze Alen Zukanović.

Obaviješten Institut za nestale

Kao odgovorni ljudi, odmah su obavijestili Institut za nestale osobe BiH. Istražitelji su već sutradan, 15. avgusta, izašli na teren. Nezvanično se saznaje da će u ponedjeljak, 18. avgusta, početi ekshumacija grobnice na ovoj nepristupačnoj lokaciji, uz obezbjeđenje policije RS.

Bol koja traje

Otkrivanje kostiju kod „Ružine vode“ još jednom je otvorilo rane preživjelima iz Srebrenice. Za Alena, to je nada da bi napokon mogao pronaći oca i dostojno ga ukopati. Za Begu, to je povratak u najmračnije dane kada je gledao smrti u oči i bježao kroz šumu da spasi goli život. Obojica znaju – rana Srebrenice nikada neće prestati krvariti, dokle god makar jedna majka čeka posmrtne ostatke sina, muža ili brata.