Djed je gurnuo sa terase: Djevojka (19) već pet godina vodi borbu da ponovo stane na svoje noge

Kristina Obradović iz Loznice imala je samo 14 godina kada joj je život iz korijena promijenjen. Nesretnim padom s visine od pet metara, ostala je nepokretna i od tada koristi invalidska kolica. Danas ima 19 godina i vodi tihu, ali upornu borbu – za novi početak, za nadu, za korake koje nikad nije prestala sanjati.

Prema njenim riječima, do tragedije je došlo nakon porodične svađe, a okolnosti su dodatno otežale i emotivne posljedice kroz koje je prošla. Tada je, kako kaže, pala s terase porodične kuće, pretrpjevši teške povrede vratne kičme koje su je trajno vezale za kolica. U tom trenutku njen otac nije bio kod kuće, a sve što je uslijedilo za Kristinu je bio šok i borba za život.

Kako je Kristina ispričala, a mediji prenijeli, do tragedije je došlo nakon što ju je deda, otac njenog oca, gurnuo sa terase poslije kratke svađe.

„Ležala sam na zemlji, gubila sam vazduh… došla je hitna pomoć, odvezli su me u bolnicu. Uspavali su me, operisali vrat. Probudila sam se u šok sobi i slušala sam priče o padu, o skoku… ali ono što sam znala jeste da više ne osjećam tijelo“, ispričala je Kristina za domaće medije.

Danas ne može samostalno da hoda ni da stoji. Potrebna joj je pomoć pri svakodnevnim aktivnostima i asistencija u premještanju iz kreveta u kolica. Ipak, uprkos svemu, ova mlada djevojka nije izgubila vjeru da može bolje.

Nada joj je usmjerena ka tretmanu matičnim ćelijama, koji bi, kako ljekari ističu, mogao pomoći u obnavljanju oštećenih funkcija. Takav tretman, u kombinaciji s intezivnim fizikalnim terapijama, mogao bi joj značajno poboljšati kvalitet života – smanjiti bolove, ublažiti grčeve i možda čak vratiti osjećaj u donje ekstremitete.

Međutim, troškovi liječenja premašuju mogućnosti porodice. Zato su prijatelji i sugrađani pokrenuli humanitarnu inicijativu, s nadom da će Kristina uskoro moći da se podigne – ne samo iz kolica, već i iz tereta prošlosti koja joj je prerano uzela djetinjstvo.

Kristinina priča podsjeća nas da postoje borbe koje se ne vode na frontovima, nego u tišini – uporno, svakodnevno, s pogledom uprtim u dan kada će ponovo stati na noge.