Crkva u Kravici je tokom 1992. godine bila korištena kao improvizovani pritvor za bošnjačke civile iz okoline

Srpske jedinice su u proljeće 1992. godine započele napade na bošnjačka naselja u istočnoj Bosni, gdje su civili često bili nenaoružani, zatečeni u svojim domovima i bez ikakvih sredstava za odbranu.

Pojedinci iz zapadne Srbije prelazili su Drinu kako bi pljačkali napuštene kuće, prisvajali imovinu, prevozili je u Srbiju i preprodavali – čin koji je tada, u atmosferi bezakonja, postao gotovo svakodnevnica.

Dešavali su se i teži zločini: dokumentovano je sistemsko seksualno nasilje nad bošnjačkim ženama i djevojčicama, kao i pogubljenja zarobljenih civila. Bilo je slučajeva kada su tijela žrtava bacana u rijeke, pod mostove ili u prirodna jezera.

Lično više ne idem na kupanje u jezero Perućac. Imam osjećaj da bih time uznemirio duše onih koji su ondje završili svoj život, i čije sjene, nevidljive oku, tamo i danas počivaju – napisao je Vladimir Jevtić, Profesor istorije (Bajina Bašta) u julu 2013 godine.

Zabilježeno je i da je crkva u selu Kravica u jednom trenutku korištena kao prostor za zatočavanje civila, što je dodatno produbilo tragediju i ostavilo moralne dileme koje traju do danas.

Mnoga svjedočenja govore i o rušenju vjerskih objekata, o huškanjima vjerskih autoriteta na nasilje, kao i o destruktivnim eksplozijama kojima su minirane bogomolje.

U kolektivnom pamćenju ljudi sa obje strane Drine ostali su upamćeni i oni koji su u tim danima proljeća 1992. “žarili i palili”, bez ikakve kontrole, potičući haos i stradanje nevinih.

Artiljerijska oruđa sa teritorije Srbije ispaljivala su granate na sela oko Srebrenice, a na istom području djelovali su i snajperisti i mitraljesci koji su pucali na civile, često i bez neposredne vojne logike. Srebreničani su tada išli po zaleđenim poljima da skupljaju ostatke kukuruza, ne bi li preživjeli glad koja je prijetila da odnese čitave porodice.

U bolnici u Srebrenici, zbog potpune blokade medicinskog materijala, hirurzi su operacije izvodili bez odgovarajuće opreme, a brojni ranjenici su preminuli zbog sepse i nemogućnosti liječenja.

U julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, došlo je do masovnih pogubljenja. Zabilježeno je učešće vojnog i policijskog osoblja u streljanju zarobljenika. Transporti do lokacija egzekucije obavljani su u vozilima iz više srbijanskih gradova – Šapca, Loznice, Užica, Valjeva…

Dok su žene i djeca prisilno deportovani iz Potočara, bilo je i onih koji su ih dočekivali s uvredama i kamenicama – ljudi iz Vlasenice, Milića i okolnih mjesta, koji su u tim trenucima pokazali bešćutnost prema žrtvama koje su već izgubile najmilije.

U toj tragičnoj epizodi, mnogi Srbi su na ovaj ili onaj način učestvovali – direktno, logistički, ili kroz šutnju i prešutno odobravanje. Vrlo malo ih je tada skupilo hrabrosti da se tome javno suprotstavi.

Zato nije iznenađenje što i danas mnogi nose breme sopstvene savjesti. Jer suočavanje sa istinom o nepravdi počinjenoj u naše ime nije lako. Bježanje od vlastitog nečovještva možda umiruje površinski, ali nikada ne liječi srž duše.