Čime ćemo se hraniti poslije nas?

Savjest čovječanstva u limenci graha!

Poslije jednog rata i strahota u njemu počinjenih, mnogi su veliki filozofi posumnjali u postojanje Boga, mnogi su Ga se i odrekli. Ernest Renan se čak, pri punoj svijesti i uz svu odgovornost, javno upitao: “De quoi vivra-t-on après nous?” – Čime ćemo se hraniti poslije nas?

Danas, pred očima cijelog čovječanstva, ponavlja se isti prizor – samo što umjesto filozofskih pitanja, dobivamo medijske filtere i limenke hrane s isteklim rokom trajanja. Dok djeca u Gazi umiru od gladi, svijet pokušava podvaliti vlastitoj savjesti.

Humanitarne pošiljke iz aviona – koje kasne mjesecima i ne dolaze do najugroženijih – ne mogu prikriti činjenicu da mnoge od tih država, koje danas poziraju kao spasioci, istovremeno vojno i politički podržavaju nastavak ubijanja. Podrška jednoj strani u oružanom konfliktu, a potom teatralno slanje paketa pomoći onima koji trpe – nije humanost. To je lažni balans. To je kolektivno potiskivanje krivice.

Izgladnjivanje stanovništva, bilo gdje u svijetu, ne može se izbrisati konzervom graha. A još manje, ako je rok trajanja istekao.

Ista formula primijenjena je i u prošlosti. Sjetimo se opsada u Bosni i Hercegovini. I tada su izgladnjeni dobijali pošiljke hrane iz magazina koji su čistili vojnici NATO-a – konzerve iz Vijetnamskog rata, često neupotrebljive, ali dovoljne da pred kamerama izgledaju kao gest pomoći.
Hrvatska je tad zatvorila humanitarni koridor zbog borbe Bošnjaka protiv palestinizacije BiH i plana podjele Tuđman – Milošević, a danas već “čista obraza” pričaju da su spasili BiH i Bošnjake. Slične scene gledamo i danas.

Svijet se nikada nije bojao tišine žrtava. Bojao se samo vlastite tišine kada više ne bude mogao opravdati sopstvenu pasivnost.

Zato se danas sve češće govori o “humanitarnim naporima”, “najavi priznanja” i “pozivima na mir”. No istina je jasna: dok neko izgladnjuje, neko drugi u istom trenutku profitira. Dok jedan avion baca pomoć, deset ih dovozi oružje. I zato – ova glad nije slučajnost, niti propust. Ona je postala instrument.

Filozofsko pitanje Ernesta Renana odjekuje danas više nego ikada: čime će se hraniti čovječanstvo nakon ovakvih postupaka? Ako smo kao civilizacija spremni gledati patnju nevinih, a potom ublažavati vlastitu nelagodu zastarjelim konzervama hrane – šta će ostati od naše ljudskosti?

Možda nam ostane samo jedan okus u ustima. Metalni. Kao pokvareni grah iz tuđe nesreće.