Cijeli Balkan se smijao baki Milki s 10 kapa na glavi, a niko nije znao zašto ih nikad nije skidala: Njenoj ljepoti nekad su se svi divili

Ime Milke Perić iz Udbine u Hrvatskoj ostalo je zapamćeno zahvaljujući snimcima koji su godinama kružili YouTube-om. Publiku je zabavljala njenim neobičnim nastupima i prepoznatljivim izgledom – uvijek s kapama na glavi, složenim jedna preko druge. Njena rečenica „Sunce me gleda, vidiš da me gleda. Ono me ruši!” postala je viralna i često je izazivala smijeh, ali iza tog osmijeha skrivala se bolna životna priča.

Teško djetinjstvo i mladost

Milka je u ranom djetinjstvu doživjela gubitak koji ju je obilježio – majka joj je preminula kada je imala samo 13 godina. Otac se ubrzo ponovo oženio, a Milka je kao djevojčica ostala bez najvažnijeg oslonca. Već sa 16 godina počela je raditi u pilani. Zahvaljujući urednom rukopisu, prvo je bila zaposlena kao pisarka, no kasnije je premještena u pogon među muškarce, gdje su je čekali teški fizički poslovi.

Upravo tamo dogodila se nesreća koja je obilježila njen život. Mašina joj je uhvatila kosu i počupala je, a nakon toga Milka je ostala bez dijela kose i, kako su govorili njeni savremenici, izgubila i dio razuma. Od tog trenutka počela je nositi kape – jednu na drugu – koje su za nju postale svojevrsna zaštita od svijeta.

Od ljepotice do usamljenice

U mladosti je bila izuzetno lijepa djevojka, uvijek odjevena u crveno. Mnogi su pamte i kao hostesu na zagrebačkom sajmu, gdje je privlačila pažnju svojim izgledom. No, sudbina joj nije bila naklonjena. Ostala je bez doma, porodice i sigurnosti, a život ju je odveo putem usamljenice.

Poznata pod nadimkom “Crvenkapa”, Milka je posljednje decenije života provela sama, često u napuštenim kućama bez struje i vode.

Dobrota uprkos svemu

Snimatelj Robert Labrović, poznat po svom kanalu Loki TV, otkrio je javnosti Milkinu svakodnevicu. Zahvaljujući njegovim videima, ljudi iz cijelog regiona počeli su joj pomagati hranom, odjećom i novcem. Ipak, i tada je znala pokazati nesebičnost – najviše je voljela počastiti druge kafom, iako je sama jedva imala za osnovne potrebe.

Posljednje godine i smiraj

Općina Udbina pokušala joj je osigurati smještaj u domu za starije osobe, ali Milka je to odbila. Govorila je da joj je dovoljna njena skromna penzija i sloboda, koliko god težak bio život. Zime je provodila u ruševnim kućama, uz samo jedan obrok dnevno, uvijek s kapama koje nikada nije skidala – ni po najvećem suncu, ni na snijegu.

Preminula je tiho, bez pompe, kao što je i živjela – usamljena, ali prepoznata i voljena od ljudi koji su je poznavali. Pokopana je u porodičnoj grobnici u selu Tolići kod Udbine.