Ćamil Duraković: Na današnji dan sam kao 16-godišnji dječak stigao u Nezuk – u slobodu

Na današnji dan, 16. jula 1995. godine, tada šesnaestogodišnji dječak Camilo Duraković, prošao je kroz najstrašniji hod smrti poznat evropskoj historiji nakon Drugog svjetskog rata – i stigao do slobode. Nezuk je bio kraj njegovog puta kroz šume smrti, ali i početak života ispisanog tugom, sjećanjem i odgovornošću.

Na današnji dan, 16. jula 1995. godine, kao šesnaestogodišnji dječak, umoran, izgladnio i prestravljen, stigao sam u Nezuk — u slobodu, koju tada nisam mogao ni shvatiti. Bio je to kraj jednog od najmračnijih puteva koje ljudsko biće može preći.

Kroz šume smrti, kroz tišinu pucnjeva i krike koji su gasili, prošli smo samo zahvaljujući Božijoj volji. Mnogi, previše njih, nisu dočekali Nezuk. Njihove sjene hodaju sa mnom i danas.

Danas, kao sredovječan čovjek, sjedim na istom mjestu i osjećam isto: tugu, zahvalnost i krivnju preživjelog. Smatram da sam živ samo pukim slučajem. I da taj dar nosi obavezu — da pamtim, govorim i ne dam da se zaboravi.

Za one koji nisu “prešli”.

Za one koji su nas zauvijek zadužili tišinom svog odsustva, poručio je Duraković.