Boško i Admira nisu bili bosanski Romeo i Julija

📅 Godišnjica smrti Admire i Boška / 📍 Sarajevo, maj 1993.

Ljubav pod opsadom ili marketing tragedije?

Na današnji dan, mediji iz regije neumorno recikliraju tragičnu priču o dvoje mladih ubijenih na mostu Vrbanja: Admiri Ismić i Bošku Brkiću. Nazivaju ih “bosanskim Romeom i Julijom”, stavljaju ih u zagrljaj večne ljubavi, simbol pomirenja. Ipak, iza tog narativa krije se surova i neugodno ignorisana stvarnost.

Sarajevo nije mrzilo ljubav među vjerama

Oni koji poznaju Sarajevo znaju – brak između pravoslavaca i muslimanki nikada nije bio tabu. Ljubav nije bila grijeh. Ono što je bilo grijeh – bila je pohlepa, izdaja i dogovori kriminalaca sa obje strane linije fronta. Boško i Admira nisu bili ubijeni zbog ljubavi, već su nastradali na mostu dok su nosili torbu s novcem. Mnogi Sarajlije znaju: rafal ih je presjekao zbog novca u torbi, ne zbog emocija.

Sahrana u paradoksu: Zajedno u životu i u smrti – ali ne i u naraciji

Njihova tijela danima su ležala na mostu. Niko nije smio prići – osim onih koji su znali za dogovor. Nakon toga, oboje su sahranjeni na teritoriji pod kontrolom Vojske republike srpske, na groblju VRS-a, uz vojni obred i prisustvo popa Žuće – notornog sveštenika poznatog po ekstremističkim izjavama.

On je, prema navodima, govorio:

“Žedan sam krvi. Sve bih ponovo.”

Ko je ovdje Romeo, a ko je ratni narativni PR?

Mit koji prekriva istinu

Sarajevo ih je voljelo – i Admira i Boška. Ali Sarajevo ne voli kada se istina pretvara u scenarij za jeftine suze i kampanje pomirenja bez pravde. Ljubav ne treba da se koristi da bi se prebrisali tragovi kriminala. Istina ne mora biti romantična, ali mora biti rečena.