BiH apsurd: Vlast protestuje, radnici aplaudiraju ministru

Ministri na protestu protiv vlastitog nerada

Zamislite zemlju u kojoj vlast organizuje protest protiv — same sebe. Zvuči kao skeč iz Top liste nadrealista, ali to je stvarnost Bosne i Hercegovine. Ministri, premijeri i politički funkcioneri izlaze na ulice da bi tražili od vlasti da uvede mjere protiv nasilja nad ženama.

Znači, ljudi koji imaju ovlasti da sazovu hitnu sjednicu, predlože zakon, napišu uredbu i potpišu naredbu — odluče da… prave transparente. I da šetaju.

Zvuči li vam to kao logika? Naravno da ne. Ali u BiH logika odavno nije potrebna. Ovdje čak i realnost ima alternativne verzije.

Sindikalni protesti kao stand-up kabare

Ako vam to nije dovoljno, dočekat će vas drugi nivo distopije — protest trgovaca i sindikata radnika u trgovini. Naizgled, borba za radnička prava. Transparenti, uzvici:
“NE DAMO NEDJELJU!”, “NE DAMO MAMU NEDJELJOM!”
(ne znamo zašto mamu, ali neka im bude)…

Na bini — ministar trgovine. Da, onaj isti koji je predložio zakon koji omogućava rad 18 nedjelja godišnje. Da, 18 od 52! A okupljeni — aplauzom ga nagrađuju. Herojski je podnio vlastiti prijedlog zakona i još se usudio doći među narod. “Bravo ministre, što si nam uzeo nedjelje, evo još koju slobodno!” — mogla bi biti nova parola.

Ovacije onima koji vam uzimaju prava

I dok jedan opozicioni zastupnik, Admir Čavalić, pokušava kroz ekonomske analize objasniti kako je to loša praksa, radnici ga prozivaju kao krivca. Logika? Nema je. Jer logika je u Bosni i Hercegovini davno emigrirala. Možda u Kanadu, uz ostale školovane građane.

Da ponovimo:

• Cijene skaču: brašno, ulje, struja, voda, komunalije…
• Minimalne plate stagniraju.
• Inflacija guta svaku konvertibilnu marku.

Ali protestuje se zbog slobodne nedjelje. I to ne protiv onih koji žele uvesti rad nedjeljom — nego protiv onih koji žele da se ona zabrani. Čak je i Orwell, da je živ, vjerovatno digao ruke od nas.

Kad se stvarnost pretvori u skeč, a skeč u vijest

I naravno, sve to pod budnim okom ministra koji hladno stoji na bini i, bez trunke stida, drži govor o reformama. Sindikat ga poziva da govori, masa ga aplauzom isprati. Kakva idila, kakvo jedinstvo između žrtava i dželata.

Gdje je lijek?

U jednom trenutku čovjek se mora zapitati — ima li kakvih tableta koje ovo mogu ublažiti? Koji sedativ trebaš uzeti da te više ne dotiču ovakvi paradoksi? Ili je problem dublji — možda smo svi kolektivno, kao društvo, odavno prešli granicu zdravog razuma. I sada, poput lika iz crtanog, trčimo u prazno, ali još nismo pogledali dolje.

Kada to učinimo, biće kasno. Biće to pad s litice zvane Apsurdistan.