Bal vampira u Dejtonu: Kako su agresori preuzeli mikrofon, a žrtve spustile pogled

Na komemoraciji mirovnog sporazuma, svjedočili smo trijumfu bezobrazluka nad istinom i tišine nad pravdom. Umjesto pravde — nova uvreda.

Ovih dana, u Dejtonu – tamo gdje je potpisan onaj čuveni mirovni sporazum što je trebao donijeti pravdu, a donio je samo zatišje pred novi cinizam – održane su sesije o „budućnosti Bosne i Hercegovine“. Ako je suditi po tome ko je govorio, a ko šutio, reklo bi se da je ta budućnost već fino raspodijeljena: agresorima megafoni, žrtvama šuteće kartice.

Na tom balu vampira, kako ga bez imalo pretjerivanja možemo nazvati, pojavili su se svi – i oni koji su sudjelovali u rušenju BiH, i oni koji su je branili. Samo što su prvi nastupili s drskošću osvajača, a drugi s pokornošću đaka koji su se nečim gadno zamjerili učiteljici. Razlika? Prvi su došli s lažima, drugi bez kičme.

Plenković i njegov ministar vanjskih poslova mirne duše govore u Americi da je Hrvatska spasila BiH. I to, vjerovali ili ne – u zemlji gdje stoji presuda da je ta ista Hrvatska sudjelovala u Udruženom zločinačkom poduhvatu. Ali šta je presuda kad je na papiru, a mikrofon u rukama onih koji znaju govoriti bez stida?

Šlag na tu gorku tortu bilo je njihovo predavanje o „evropskim vrijednostima“, začinjeno prijedlogom da se model „dvije škole pod jednim krovom“ – onaj faistički eksperiment iz Stoca – proširi na cijelu BiH. Jer, znate, tamo fašizam cvjeta kao japanska trešnja u proljeće. Pa što da i ostatak države ne uživa u tom mirisu?

Ali najteže je bilo gledati one koji su predstavljali „našu stranu“ – ako se to još tako može nazvati. Sjedili su, nijemi kao popišani, kao da su slučajno zalutali na sopstvenu historiju. Šutjeli su pred notornim lažima. Nisu ni pokušali replicirati, iako su im u rukama bili svi aduti: presude, arhivi, grobnice.

Kako smo, zaboga, iz pozicije moralne i pravne prednosti — potvrđene presudama međunarodnih sudova — došli do toga da nas isti ti osuđenici gaze po crvenom tepihu i drže lekcije? Kako su oni iz defanzive prešli u ofanzivu, a mi s položaja pravde — u fetalni položaj tišine?

To nije samo političko pitanje. To je dijagnoza.

Jer kad ti predstavnici žrtava sjede kao da su došli na sahranu, a ne na debatu, moraš se zapitati – ko im je oduzeo glas? Ili su ga prodali? S čim su ucijenjeni, ili čime su se sami počastili pa su došli bez ijedne riječi da se suprotstave bahatosti zločinačkog PR-a?

Nisu ni oni što lažu najgori. Bar znamo šta su. Gori su ovi naši – koji znaju istinu, ali nemaju volje, hrabrosti ili interesa da je izgovore. A onda svi zajedno pričaju o pomirenju. S kim? S onima koji ni danas ne priznaju šta su radili, nego to zovu “povijesnim nesporazumom”? Dokle više?

Dejton, nažalost, nije kraj rata – samo njegova pauza. A kad ni u toj pauzi ne znamo stati na noge, progovoriti i jasno reći: “Ne, nije bilo tako!”, onda je jasno da se protiv istine ne bore više oni koji su je gazili. Nego oni koji su je zaboravili braniti.