Srpski dječak 1994. god. iz Poljina (Sarajevo) zalutao u rov ARBiH. Evo šta je nakon toga bilo…

Tog hladnog januar­skog dana 1994. godine, jedan dječak sa Poljina, srpske nacionalnosti, krenuo je noseći ručak svome ocu koji se nalazio na prvoj liniji Vojske Republike Srpske. Sudbina ga je, međutim, nepravedno odvela u rov Armije RBiH.

Kada su ga vojnici ARBiH primijetili, mogli su reagovati nasiljem — ali nisu. Umjesto toga, prišli su mu i ljubazno upitali kome nosi hranu. Kada je odgovorio: „Ocu“, među vojnicima je zavladala tišina. Umjesto hapšenja, odlučili su da ga vrate.

Vojnici su dovikivanjem pozvali njegovog oca s druge strane linije. Otac je, očajan, zavapio: „Pustite dijete! Uzmite mene, samo vratite sina!“ Ali odgovor je bio jednostavan: „Ne trgujemo djecom.“

I tada se dogodilo čudo — dječak je prešao kroz ničiju zemlju i vratio se ocu. Ali priča nije završila: pola sata kasnije začuo se glas s linije. „Ne pucajte, šaljem vam sina!“

Dječak je opet kročio prema rovovima — ovaj put noseći bocu rakije. Otvorio je bocu, popio gutljaj i rekao: „Tata mi je rekao da prvo ja moram popiti pred vama.“ Time je pokazao da nije riječ o pokušaju prevare, nego znak zahvalnosti i povjerenja.

Vojska ARBiH je u tišini prihvatila taj čin — sjeli su i zajedno popili rakiju s dječakom. Nije bilo riječi. Svi su osjećali težinu trenutka.

Ova priča, ispričana od strane Hamze Bakšića, svjedoči da i u najmračnijim vremenima ostaju oni koji biraju ljudskost umjesto mržnje. Čak i kada su granate padale i linije bile podijeljene, jedno dijete postalo je glas dobrote među suparničkim rovovima.