Po Konakoviću je stanje normalno, jer nikad nije bilo gore

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednik Naroda i pravde (NiP), Elmedin Konaković, u podcastu kod Vildane Selimbegović iznio je niz zanimljivih ocjena o stanju u zemlji, ali njegove izjave otkrivaju brojne kontradikcije.

U 34. minuti razgovora, Konaković tvrdi da se BiH nalazi u najtežim okolnostima nakon Dejtonskog sporazuma, ističući da Vijeće ministara uprkos tome redovno održava sjednice. Deset minuta kasnije, ministar navodi da je teško zamisliti povratak SDA na vlast jer bi, kako kaže, pokvarila ono što je Trojka “vratila u neko normalno stanje”.

Tu se javlja prvi logički problem. Ako je zemlja vraćena u normalu, kako je onda, istovremeno, u najtežim okolnostima nakon Dejtona? Ova kontradikcija odražava osnovnu dilemu narativa Trojke: s jedne strane žele pokazati da su napravili pomak, a s druge strane opravdati zašto mnogi problemi i dalje postoje.

Konaković je, osim toga, Dodika opisao kao “tigra od papira” i “prosječnog političara”, ali odmah potom upozorio da on nikada nije bezopasan i da je bio spreman na oružani sukob u BiH. Takva kontradiktorna ocjena implicira da Dodik istovremeno nije ozbiljna prijetnja, ali i da je opasan – što djeluje zbunjujuće za javnost.

U istom podcastu ministar je pohvalio bh. diplomatiju, izdvojivši između ostalih člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića i ambasadora Zlatka Lagumdžiju, kao najzaslužnije ljude. Ipak, kritiku je usmjerio na “političare iz Sarajeva” koji su, prema njegovim riječima, previše poštovali i plašili se Dodika proteklih 20 godina.

Postavlja se pitanje: koji su to konkretni političari? Da li su to bili lideri poput Lagumdžije, Bećirovića, Zvizdića ili Izetbegovića? Konaković sugerira da je njihov strah bio ključan za političku situaciju, ali realnost pokazuje drugačije. Odlazak Dodika nije bio rezultat njihove volje, već međunarodnih odluka – Ureda visokog predstavnika, američke i evropske politike.

Drugim riječima, Konaković i Trojka nisu “skinuli” Dodika s vlasti, koliko god pokušavali uvjeriti javnost u suprotno. Njihova uloga, kao i uloga prethodnih lidera, bila je ograničena u ovom procesu.

I dok Konaković u podcastu daje svoje ocjene i komentare, jasno je da njegova retorika često miješa zasluge, kritiku i kontradikcije, što otežava shvatiti stvarno stanje u zemlji i stvarnu odgovornost političkih aktera.