
Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Proljeće 1992. donijelo je krvavi početak agresije na Bosnu i Hercegovinu. Crnogorske vlasti hapsile su bosanske izbjeglice na Primorju i predavale ih snagama Radovana Karadžića. Mnogi od njih ubijeni su u Foči i Bratuncu.
U isto vrijeme, lider Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj 25. maja 1992. organizirao je veliki miting u Podgorici, na kojem se okupilo oko 10.000 pristalica. Atmosfera je bila obilježena nacionalističkim parolama i ikonografijom, a skup su obezbjeđivali naoružani ljudi u uniformama.
Tada 61-godišnji Adem Šabotić iz podgoričkog naselja Konik poveo je dvanaestogodišnjeg sina u grad da mu kupi patike. Parkirao je automobil u centru, ostavio dječaka da ga pričeka i zaputio se prema ulici Slobode.
Upravo tu susreo je masu okupljenu na mitingu. Čuvši prijetnje i parole protiv Bošnjaka i muslimana, Adem je – kako je kasnije sam svjedočio – osjetio bijes i očaj. Kod sebe je imao ručnu bombu, i donio je odluku da pokuša atentat na Šešelja.
Kada se lider radikala kretao ulicom, Adem je prišao i bacio bombu. Tom prilikom povrijeđen je Šešelj i nekoliko njegovih pristalica. Adem se odmah predao policiji.
Na suđenju je priznao djelo i rekao:
– „To sam učinio zbog toga što mi se Šešelj popeo na glavu i nimalo se ne kajem.“
Šabotić je osuđen na 15 godina zatvora, koje je služio u KPD Spuž. Tamo je, prema njegovim svjedočenjima, često bio izložen maltretiranju i prijetnjama. Jednom prilikom pretrpio je i težak fizički napad, ali je zahvaljujući brzoj medicinskoj pomoći uspio preživjeti.
U zatvoru je doživljavao i poniženja od pristalica ekstremnih ideologija, ali su postojali i ljudi koji su pokazivali ljudskost. Jedan od njih bio je komandir Nikola, koji mu je pomagao i ohrabrivao ga da izdrži.
Adem je nakon osam i po godina izašao iz zatvora. Živio je povučeno, a preminuo je u Podgorici 25. aprila 2013. godine, u 82. godini. Ukopan je u rodnom selu Tucanje.
Pred kraj života često je isticao da ne prihvata kritike svojih sunarodnjaka zbog čina iz 1992. godine. Govorio je da ga niko nije nagovorio, već da je odluku donio sam i da se ne kaje – jedino mu je bilo žao što, kako je kazao, „monstruma nije uklonio“.