
Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Neznanje kao korijen straha
“Neznanje je kruna svakog zla.” To se jasno vidi na Balkanu: dovoljan je prizor dvojice bradatih ljudi ili jedne muslimanke na namazu u Širokom Brijegu ili na Vrelu Bosne da nastane panika. „Fina gradska raja“, uz pomoć Dodika i sekularnih komentatora, u tome vidi islamizaciju, prijetnju Evropi, pa čak i svijetu.
A sada pogledajmo prizore iz Švedske. U Malmöu, gradu sa oko 300.000 stanovnika i budžetom većim od čitave BiH, više od polovine stanovništva čine useljenici – većinom muslimanske vjere. Pa ipak, niko ih se ne boji. Grad je danas sinonim za multikulturalnost, mladost i progres. Tu živi više od 170 nacionalnosti, a više od polovine populacije mlađa je od 35 godina.
Posebno mjesto zauzima Bulltoftaparken – nekadašnji aerodrom, zatvoren 1972. godine, danas pretvoren u prostran park od 75 hektara. To je jedno od najpopularnijih izletišta Malmöa, sa šumama, livadama, sportskim terenima, botaničkim vrtovima i prostorom za piknike. Park je nagrađen za pejzažnu arhitekturu i poznat po bogatom biljnom i životinjskom svijetu.
Tu se održavaju kulturni programi, djeca plešu narodne igre u nošnjama, a muslimani obavljaju namaz na travi. Sve je prirodno, mirno, bez senzacije. Niko ne piše dramatične naslove, niko se ne osjeća ugroženim.
Malmö je pionir održivog razvoja – ima preko 500 kilometara biciklističkih staza, savremene simbole arhitekture poput Turning Torsoa, a kvart Västra Hamnen postao je evropski primjer ekološke obnove urbanih zona. Različitosti se ne prikazuju kao opasnost, već kao resurs.
I dok se u Beogradu bez problema ulažu milijarde u projekte poput „Beograda na vodi“, kod nas već jedan hotel u Sarajevu izaziva političku i medijsku histeriju. Tamo gdje Šveđani vide normalan život, mi vidimo prijetnju. Dok na travnjaku Malmöa prizor molitve ili igre djece izaziva osmijeh, kod nas često proizvodi strah i netrpeljivost.
Malmö nas uči da različitosti nisu prijetnja nego bogatstvo. Da zajednički prostor može pripadati svima, bez obzira na vjeru ili porijeklo. Da molitva i ples mogu biti dio iste slike – slike društva koje se ne boji samo sebe.
A možda je upravo to najveća lekcija za nas: ono što nas sputava nije tuđa različitost, već naše vlastito neznanje i strah.