
Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Savremena hrvatsko-srpska politika prema Bosni i Hercegovini već decenijama se gradi na narativu o izmišljenom „bošnjačkom ekstremizmu“. Taj konstrukt, ponavljan iz političkih i medijskih centara u Zagrebu i Beogradu, ima za cilj da opravda planove komadanja i slabljenja BiH. Međutim, praksa pokazuje upravo suprotno – Bošnjaci su se u mnogim situacijama pokazali kao najtolerantniji narod u Evropi.
Najsvježiji primjer dolazi iz Širokog Brijega. Nakon napada na muslimanku koja je klanjala na otvorenom, najavljivalo se da će na protestnom namazu biti „hiljade islamskih ekstremista“. Rezultat? Niko nije došao. Profesor Sanin Musa, kojeg mediji često etiketiraju kao fanatika, nije uspio mobilizirati ni jednog jedinog Bošnjaka. Uprkos huškanju i medijskim pričama, Bošnjaci su još jednom pokazali da nisu narod koji poseže za provokacijama.
Čim se spomene islamska praksa u javnosti, diže se galama da vjeri nije mjesto na trgovima i ulicama, već u džamijama. Ali sjetimo se: prilikom posjete pape Ivana Pavla II Sarajevu, desetine hiljada katolika molilo je na stadionu Koševo i u njegovoj okolini. Niko tada nije rekao da vjeri nije mjesto u javnom prostoru.
Sličan primjer je mladić koji je nedavno hodao „za mir“ s krstom na leđima. U svakoj bošnjačkoj sredini bio je dočekan s poštovanjem, hranom, pićem, pa čak i novčanim prilozima za nastavak puta. Štaviše, obavljao je svoje obrede i u džamijama, gdje su mu imami i vjernici muslimani pružili dobrodošlicu.
Na drugoj strani imamo koncerte Baje Malog Knindže i Marka Perkovića Thompsona, na kojima se godinama okupljaju desetine, pa i stotine hiljada ljudi. Na tim skupovima orile su se pjesme ustaške i četničke ikonografije, raspirivala mržnja i slavili najmračniji periodi historije. Tu se vidi prava snaga nacionalističkog ekstremizma, a ne među Bošnjacima koje se stalno proziva.
Licemjerno je i neodrživo da političke elite Hrvatske i Srbije nastavljaju širiti mit o „bošnjačkom ekstremizmu“. Svaka situacija iz prakse pokazuje suprotno – oni koji su optuženi za netoleranciju zapravo su ti koji pokazuju otvorenost i poštovanje. Dok se u Zagrebu i Beogradu proizvode narativi o „opasnosti“, stvarni ekstremizam okuplja mase na koncertima nacionalističke ikonografije. Pravo pitanje glasi: ko su zaista ekstremisti Balkana – a ko narod koji, uprkos svemu, ostaje primjer tolerancije?