Tuđman: Nećemo Aliji dati Neum, moći će samo oprati noge u moru

„Što se tiče Neuma, budući da su tu imali – pristali smo jedino na to da su Klek – Neumu mogu imati neke turističke objekte koji bi bili na hrvatskom tlu, hrvatski teritorij, hrvatski suverenitet. Znači, jedna zajednička agencija za neke turističke agente, da bi si Alija i društvo mogli noge oprati. Pa, prema tome, nikakvog teritorijalnog ustupka u Neumu nismo dali“, govorio je Tuđman.

Retorika pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da će „Alija i društvo moći samo oprati noge u moru“ ostaje duboko urezana u političku memoriju Bosne i Hercegovine. Iako izgovorena 1993. godine, ova rečenica odražava kontinuitet hrvatske politike prema Neumu – jedinom izlazu BiH na more – koji se, sudeći po recentnim političkim potezima i gradnji Pelješkog mosta, nije mnogo promijenio ni tri decenije kasnije.

Kolumna Faruka Velea, iako napisana 2019. godine, danas zvuči gotovo proročki. U njoj se povezuje savremena politika vlade Andreja Plenkovića sa starim, radikalnim ambicijama Tuđmanove ere. Most kod Komarne, iako predstavljan kao infrastrukturni podvig, mnogima u Bosni i Hercegovini djeluje kao simbol nove faze teritorijalne blokade. A politički signali nisu nimalo tihi.

Jedna od ključnih tačaka sukoba jeste pitanje suvereniteta BiH na moru. Iako međunarodno priznata, BiH je decenijama suočena s aktivnim i sistematskim pokušajima Zagreba da kroz diplomatske i pravne manevre umanji njenu prisutnost u Neumu. Hrvatska je, između ostalog, jedina članica EU koja se nije zalagala za to da BiH dobije dozvolu za izvoz mesa u Uniju – mali, ali znakovit potez.

U pismu koje su uputili Evropskoj komisiji, članovi Pomorskog društva BiH upozorili su da je Hrvatska još 1994. godine jednostrano proglasila suverenitet nad pomorskim teritorijem BiH. Bio je to ratni potez, ali s dugoročnim efektima.

Stenogrami iz 90-ih, koji su danas dio dokaznog materijala Haškog tribunala o udruženom zločinačkom poduhvatu, dodatno rasvjetljavaju Tuđmanove namjere. U više navrata, kako tokom sastanaka sa predstavnicima HVO-a, tako i u razgovorima sa svojim tadašnjim šefom diplomatije Matom Granićem, Tuđman je jasno govorio: Neum ne smije pripasti BiH.

Umjesto toga, nudio je „slobodnu zonu“ u Pločama ili čak „luku na Neretvi“, sve samo da se izbjegne formalno priznanje bh. suvereniteta. Govorio je o „kupovini“ prostora za turističke objekte kako bi se zadovoljila međunarodna zajednica, ali nikada nije skrivao krajnji cilj – Neum u hrvatskim rukama.

Tuđmanova ideja nije bila izolovana. Bila je to sistemska politika, dio šireg plana o „teritorijalnom konsolidovanju“ Herceg-Bosne, kako bi se, u slučaju otcjepljenja RS-a, i ovaj entitet mogao pripojiti Hrvatskoj. Taj narativ, iako zamaskiran savremenom diplomatskom frazeologijom, danas se ponovno aktivira kroz geopolitičke i infrastrukturne projekte.

Tuđmanova arogantna izjava o pranju nogu u moru nije samo relikt prošlosti – ona odjekuje i u savremenim potezima hrvatske politike. Pelješki most, tiho ignorisanje prava BiH, pa i diplomatska retorika koja minimizira bh. suverenitet, pokazuju da aveti devedesetih još nisu pokopane. Neum je više od geografskog pitanja – on je simbol borbe za dostojanstvo i suverenitet države koja još uvijek plaća cijenu svoje opstojnosti.