Stariji brat reisul-uleme: Osman ef. Kavazović je odbio da ga puste iz logora dok ne bude pušteno svih 400 njegovih džematlija

U teškim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu, među brojnim herojima ljudskosti, jedan poseban primjer ostavio je neizbrisiv trag – Osman efendija Kavazović, imam iz Brezovog Polja kod Brčkog i stariji brat reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića.

Rođen u Jelovče Selu kod Gradačca, Osman efendija bio je dugogodišnji imam u džamiji Azizija, gdje je služio uz poštovanje svih – i Bošnjaka i pravoslavnih komšija. Do početka agresije Brezovo Polje bilo je uređeno, pobožno mjesto u kojem je zajednički život imao smisla.

Međutim, 15. maja 1992. godine, njegov život se mijenja iz temelja. Tada je, zajedno s još oko 400 mještana, odveden u logor. Uhapšen je i odveden nakon što je u njegov stan, gdje je živio sa suprugom i dvije kćerke, upao osuđeni ratni zločinac Goran Jelisić.

Bio je to klasični geto u kojem su, ne znajući šta ih čeka, spas već bile potražile mnoge bošnjačke porodice iz Brčkog. A onda je došao taj zloglasni 17. juni. Upali su u seloi oko 400 muškaraca, zajedno sa mnom, odveli u logor Luka. Moju suprugu i dvije kćerke i ostale žene i djecu iz sela odveli su u logor u Lončare. Među zarobljenicima vidim moje učenike iz mekteba, iz očiju im izvire pitanje zašto ih vode, šta će biti s njima. To su trenuci koji se ne zaboravljaju i s kojim se čovjek nosi dok je živ – govorio je o uspomenama s kojima je živio do kraja, prisjetio se tokom jednog intervjua Osman efendija.

Najteži dani, ipak, bili su oni kada bi u Bijeljinu dolazili Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik i drugi tadašnji srpski zvaničnici, kasnije osuđeni ratni zločinci, jer bi se nad logorašima tada satima iživljavali i pripadnici njihovog osiguranja.

Životna snaga kroz vjeru

U kasnijim svjedočenjima, govorio je da ga nije napuštala vjera ni nada, iako su uslovi bili izuzetno teški. Proveo je 22 dana u logoru Luka, a potom je prebačen u logor Batković kod Bijeljine, gdje je susreo ljude iz svih krajeva Bosne i Hercegovine – izmučene i iscrpljene, ali i dalje dostojanstvene.

 Ključni događaj desio se desetak dana nakon zarobljavanja, kada je odveden pred pravoslavnu crkvu, gdje ga je čekao brčanski pop Slavko.

Jedan od najpotresnijih trenutaka bio je kada je, pred crkvom u Brčkom, odbio ponudu da bude oslobođen sam. Rekao je jasno i tiho: “Ako moji ljudi ostaju, ostajem i ja.” Taj čin je postao simbol odanosti i odgovornosti jednog vjerskog vođe.

“Pozdravi se sa mnom. Poče razgovor i odmah mi, kao, eto, kolegi iz druge vjere, kaže da će on lično tražiti da me puste iz logora. Zahvalim mu i kažem da je njegov prijedlog dobar, ali pod uslovom da sa mnom budu puštene sve moje džematlije kojih je u logoru već bilo više od 400. On mi, otprilike, odgovori da to ne može, da je sada srpska vlast i država. Više se i ne sjećam kako je tekao razgovor, znam da sam mu rekao da je ovo država Bosna i Hercegovina. Tu se razgovor i završio. Vratili su me u logor, kada su započele nove nesnosne torture i prebijanja – pričao je Osman ef. Kavazović 

Susret koji je promijenio sve

Nekoliko mjeseci po izlasku iz logora, kao pripadnik Armije RBiH, Osman ef. Kavazović poslat je u ovo selo kako bi prisustvovao sastanku koji su s lokalnim srpskim stanovništvom organizirali MKCK i UNPROFOR. Za vrijeme sastanka, jedan Srbin stalno je tražio riječ, a kada je napokon dobio, skoro plačnim glasom ispričao je da mu se noć ranije porodila supruga, a da on nema šta da joj da za večeru.

Dovoljna opomena

– Bilo mi je teško slušati tog čovjeka i odmah nakon sastanka, popričao sam s njim, a potom otišao njegovoj kući. Vidio sam da je sve što je rekao istina. Ja za džep da darujem dijete, imam samo sto maraka u komadu, poslao mi rođak iz Njemačke nekoliko dana ranije. Uzmem onih sto maraka i dadnem djetetu “na čelo”, a u sebi učim dovu: “Bože daj da ovo dijete bude dobar čovjek, da ne bude kao moji zlostavljači”. Rekao sam ovom Srbinu da sam imam, da sam bio u logoru. On me gleda i samo šuti. Odvezem se u Gradačac i pravo dr. Seji Jamakosmanoviću na vrata, ispričam mu šta sam vidio i posebno da žena koja se porodila ne može da doji dijete. Pitam ga zna li on ove u logistici da svojim autoritetom pomogne da mu odnesemo malo hrane. Sejin autoritet bio je veliki. U logistici su mi natrpali pun auto hrane, kako za odrasle tako i za bebu. Kad sam u neka doba noći zakucao ovom Srbinu na vrata, on stao kao ukopan, ne može da vjeruje. Poslije je ova porodica napustila Srnice, otišli su prema Modriči. Bio sam prisutan kad su odlazili – govorio je Kavazović.

Priča o Osmanu ef. Kavazoviću nije samo ratna priča – ona je priča o principu, o časti i o vječnoj borbi za dostojanstvo svakog čovjeka. Danas, u vremenu kada su vrijednosti često potisnute, njegov primjer svijetli kao putokaz – kako se ostaje čovjek i kada je najteže.

Osman-ef. Kavazović, imam, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine i nosilac priznanja Zlatni ljiljan na ahiret je preselio u augustu 2023. godine.