Upoznajte tajanstvenu sektu “Druzi”

Druzi (arap. الدروز al-Durūz) su mistična, monoteistička vjerska zajednica koja je nastala početkom 11. stoljeća u Egiptu, kao ezoterna grana ismailijskog šijitskog islama. Međutim, oni ne smatraju sebe muslimanima, niti ih većinski muslimanski svijet tako priznaje. Njihova religija je strogo čuvana tajna, a pristup svetim spisima i teološkim učenjima imaju samo tzv. uqqāl – učenici koji su „dostojni znanja“. Ostali vjernici – juhhāl – praktikuju vjeru kroz povjerenje i “moralni” život.

U šta vjeruju Druzi?

Osnovne ideje njihove vjere uključuju:

1. Vjeru u jednog Boga, ali sa naglaskom na božansko jedinstvo koje se manifestuje u ljudima kroz reinkarnaciju i prosvjećenje.
2. Reinkarnaciju – vjeruju da se duša nakon smrti odmah seli u drugo ljudsko tijelo, bez “čekanja” ili čistilišta. Zato se ne boje smrti.
3. Ezoterično tumačenje Kur'ana i filozofije – koriste Kur'an kao inspiraciju, ali uz alegorijsko i metafizičko tumačenje, pomiješano s Platonizmom, pitagorejstvom i gnostičkim idejama.
4. Sedam temeljnih dužnosti – uključuju istinoljubivost, bratstvo, napuštanje drugih religija (ne mijenjaju vjeru), odbijanje nasilja osim u samoodbrani i borbu za razumijevanje božanske istine.

• Nemaju džamije ni klasične molitve – okupljaju se u mağlisima (vjerskim zborovima), gdje samo učenici imaju pristup punim učenjima.
• Ne poste Ramazan, ne idu na hadž – zato ih muslimanski teolozi ne priznaju kao muslimane.
• Ne propovijedaju vjeru nikome – ne primaju obraćenike, čak ni one koji se rode u druzkoj porodici, ako ne ispune određene moralne i duhovne kriterije.
• Oblače se skromno – često nose tamnu odjeću, bijele turbane (za muškarce) i pokrivene glave (za žene).

Tajnovitost i zatvorenost

Druzi su poznati po izrazitoj zatvorenosti prema vanjskom svijetu, što je istovremeno i štit i uzrok neprijateljstava. Oni:

• Ne otkrivaju svoja sveta pisma (Rasa'il al-Hikma).
• Ne otkrivaju detalje vjere ni vlastitoj djeci dok ne postanu dovoljno duhovno zreli.
• Odbacuju prozelitizam – niko ne može postati Druz, osim ako je rođen kao Druz.

Zašto ih mrze suniti, pa i neki šiiti?

1. Sunitski i šiitski ekstremisti ih smatraju hereticima (murtadd), jer:
   • ne klanjaju, ne poste, ne idu u džamije,
   • ne priznaju poslanike na tradicionalan način,
   • vjeruju u transmigraciju duša (što je hereza u islamu).
2. Njihova zatvorenost budi sumnju – ljudi ih često smatraju “opasnima jer kriju nešto”, iako samo štite vjeru.
3. Politička lojalnost državama – u Izraelu, Libanonu i Siriji, Druzi su često pokazali političku odanost matičnim državama, što ih je činilo metom mržnje među radikalnijim muslimanima.
4. Uloga u vojnim strukturama – u Izraelu služe vojsku i zauzimaju važne pozicije, što ih čini metom palestinskog i arapskog nacionalizma.

Gdje žive danas?

• Sirija – oko 700.000, najviše u provinciji Suweida.
• Libanon – oko 250.000, imaju politički utjecaj (npr. Walid Jumblatt).
• Izrael – oko 140.000, većina lojalna državi, a imaju i svoje šehide u IDF-u.
• Dijaspora – SAD, Kanada, Venezuela.

Šta o sebi misle oni i kako sami sebe doživljavaju saznajte u ispovijesti jednog od njih:

“Sedam koraka do tišine”

Nisam rođen da govorim. Rođen sam da čuvam. I da hodam sedam puta istom stazom, a da svaki put koračam drukčije. Tako su me učili. Tako su me i zakleli.

Zovem se Fadi. Imam šezdeset i tri godine, ali moja duša pamti više. Ne znam gdje sam bio prije ovog života, ali znam da nije bio prvi. Niti će ovaj biti posljednji.

Moj otac nikada mi nije govorio o Bogu kao o biću. Niti kao o sili. Govorio je tiho, u sumraku, dok bi ložio vatru ispod crnog kotla za kafu. „Bog je razum u tišini“, rekao bi. „I tvoje srce će ga prepoznati prije nego tvoja usta pokušaju da ga izgovore.“

Kad sam imao devetnaest, prvi put su me pozvali u majlis. Bio je to jednostavan prostor. Zidovi bez ukrasa, lica bez ukrasa, riječi bez ukrasa. Samo šapat. Samo blizina. Tada sam shvatio da vjerovanje ne treba da se vidi, niti da se nameće. Vjera nije zastava. Vjera je amanet.

Pitali su me: „Jesi li spreman da ne pitaš? Da znaš, a da ne kažeš? Da vidiš, a da ne razotkriješ?“ Klimnuo sam. I od tada šutim.

Možda je to ono što nas čini metom. Šutnja. Jer ljudi se boje onih koji ne viču, koji ne mole javno, koji ne upiru prstom. A mi ne molimo kao oni. Ne pognemo glavu prema tlu, već prema nutrini. Ne postimo Ramazan, jer postimo od grijeha svakoga dana. Ne govorimo „amin“ na glas – jer ako Bog već zna sve, čemu riječ?

Rekli su da nas treba ubiti jer nismo muslimani. A ja kažem: nismo ni nemuslimani. Nismo ništa što se može uokviriti riječima. Mi smo hod između svjetova. I nije to oholost – to je zakletva koju smo dali prije nego što smo rođeni.

Jučer su granate pale na ivicu našeg sela. Djeca su plakala. Majke su ušutjele – naše žene su naučene da bol obavijaju kao zavoj, tiho i čvrsto. Jedan od mladića iz sela htio je uzeti pušku. Rekao sam mu: „Ako ubiješ iz mržnje, nećeš više biti naš.“

Pogledao me i rekao: „A ako ne ubijem, hoće li iko od nas ostati živ?“

Nisam znao odgovor. Jer Druzi znaju da istina nije uvijek na dohvat ruke. Ponekad moraš umrijeti, da bi je shvatio.

Zato ti kažem, brate koji čitaš – ne traži nas da objašnjavamo, jer bi time izdali ono što štitimo. Mi nismo bolji. Nismo ni svetiji. Samo smo drugačiji. I to nas košta. Uvijek je koštalo.

Ali neka. Naša vjera je vjera koja se ne vidi, kao korijen drveta. Možda ne sjaji, ali nosi težinu krošnje.