Šprajc o gašenju Al Jazeere Balkans: ‘Utučeni milijuni, ogromne plaće i program koji niko ne gleda’

U subotu u podne, regionalni medijski pejzaž ostao je bez jednog od svojih najambicioznijih projekata – Al Jazeere Balkans. Iz sarajevskog studija posljednji put emitovane su vijesti, a emotivnim obraćanjem voditeljice Dalije Hasanbegović Konaković, spušten je zastor na gotovo 14 godina postojanja ove televizijske kuće.


Šprajc: “Gašenje AJB je kraj jedne zlatne zablude”


Zoran Šprajc piše da javnost vjerovatno nikada neće saznati šta je stvarno motivisalo katarskog emira da pokrene, a zatim i ugasi ovaj regionalni projekt. Ali ono što je jasno – kaže on – jeste da ni 100 miliona eura investicije nije uspjelo pretvoriti AJB u relevantan i gledan kanal na širem tržištu.

“AJB je imala sve – odlične novinare, montažere, produkciju, budžet. Ali nikada nije dosegla širu publiku izvan ‘bosanske čaršije’. Nije uloženo ni 100 eura u proširenje dosega na ključnim tržištima – Hrvatskoj i Srbiji.”

Post Šprajca prenosimo u cjelosti:

Vjerovatno nikad nećemo saznati šta je nagnalo katarskog emira da uloži desetine miliona dolara u pokretanje Al Jazeere Balkans, baš kao što ni sada ne znamo šta ga je nagnalo da taj projekat ugasi. Ne može se reći da je AJB ugašena zato što nije ispunila očekivanja, jer niko ne zna šta su bila očekivanja njenih vlasnika, osim možda da se privuče malo više empatije za stradanja u islamskom svijetu.

Ali, uprkos ogromnim novcem uloženim u njen rad, dobrim platama, još boljim dnevnicama i produkcijskim mogućnostima, uprkos angažmanu vrhunskih urednika, novinara, snimatelja, montažera, producenata i pripadajućim troškovima, dobri katarski emir ili ko ga već zastupa na ovim prostorima, nije uložio ni 100 eura da doseg Al Jazeere Balkans proširi izvan bosanske čaršije – iako je imala sve pretpostavke (a prije svega novac) da postane pandan nekadašnjem N1.

Jer, dok smo za Una TV od prvog dana znali da treba biti veš-mašina za pranje novca Dodikove mafije, a da je N1 trebao biti perjanica Šolakovog carstva koja se treba nositi s informativnim programima nacionalnih televizija i omogućiti mu javni i politički uticaj – za AJB se ne može reći baš ništa od toga.

Njena prisutnost na kablovskim platformama bilježila se negdje između rednog broja 705 i 755, očigledno bez ikakve ideje da dopre do šireg kruga gledatelja na dva najveća i najvažnija medijska tržišta u regiji – u Hrvatskoj i Srbiji. Kao da je jedina ideja bila napraviti neloš, ali skup regionalni informativni program koji će biti cijenjen u televizijskoj i novinarskoj struci, ali kojeg niko ne gleda. Doduše, nije bilo ni nekog posebnog razloga da ga se gleda – uglavnom niz dobro produciranih i lijepo upakovanih i pročitanih vijesti i reportaža iz svijeta i regije, u prilično bizarnoj kakofoniji bošnjačkog, srpskog i hrvatskog jezika, bez ikakvog stava, zaključka ili provokativne zanimljivosti. Ah da, bilo je tu i dobrih govornih emisija s regionalnim političarima i analitičarima koji bi se, manje-više, uvijek oko svega lijepo slagali. Dakle, program na svim razinama kao stvoren da ga se ne gleda.

U koji je katarski emir za naše prilike uložio ogroman novac. Rijetko viđen poslovni model – bolje reći investicijski fenomen. Kako god, nakon kolapsa Une TV i tihe smrti N1, gašenje Al Jazeere Balkans označava kraj jedne televizijske epohe koja je, zahvaljujući velikoj potražnji na tržištu, velikom broju novinara, urednika i producenata omogućila rast plata o kakvom smo dotad mogli samo sanjati.

Nije bilo rijetkost da novinar koji nije mogao dobiti veću platu u svojoj matičnoj kući prihvati bolju ponudu druge TV kuće, a onda mu iz matične kuće ponude još veću platu da se vrati. Doduše, čak se ni u tim rajskim uslovima ni najveće TV zvijezde medijskih transfera nisu mogle ni približiti iznosima koje je svojedobno EPH plaćao nekim svojim kolumnistima za jednotjedno nakucavanje kolumne, ali dobro – znamo kako je taj finansijski raspašoj završio.

Vjerovatno je iz istog razloga i ova zlatna era za tržište informativnog programa morala tako završiti jer koliko god bile dobre, plemenite ili neplemenite namjere osnivača, koliko god novca na raspolaganju imali katarski emir ili srpski tajkun – u medijskom, kao i u svakom drugom poslu, na kraju se prije ili kasnije sve svede na račun dobiti i gubitka. (Osim, naravno, na HRT-u. Njih kao pravu javnu ustanovu ne zanima gubitak gledatelja, nego isključivo dobitak od pretplate.)

A s obzirom na to da je taj račun u svim navedenim slučajevima od početka do kraja bio u minusu, svi mi koji smo na TV tržištu možemo biti zahvalni što je od početka do kraja tog zlatnog doba prošlo više vremena nego što bi jedan novinar koji zna zbrojiti dva i dva inače očekivao. (Iako se novinari iznenađujuće malo bave bilo kakvom računicom koja se odnosi na medij od kojeg žive.)

E, ali tu sad dolazimo do paradoksa vrijednog brat-bratu 100 miliona eura. Jer otprilike toliko je u zadnjih desetak godina uloženo u produkciju informativnog programa na N1, Al Jazeeri i Una TV. Dodajmo tome i Vučićev Bloomberg i još koju takvu političku TV egzibiciju i malo sam rekao.

Očekivali biste da će se s toliko uloženog novca u tržište informativnog programa, u ljude, tehniku i opremu, u tom desetogodišnjem razdoblju značajno podići ukupna kvaliteta informativnih sadržaja na SVIM televizijama u Hrvatskoj. Da će od svega toga, uz nas TV radnike i naše plate, najviše profitirati gledatelji. Da će se stvoriti neke nove televizijske zvijezde i novi televizijski formati koji će privući publiku i standard informativnih programa podići na viši nivo. Da će nakon trideset godina s ekrana konačno sići svi ti Šprajci, Stankovići, Jarci i ostali Palci, i da će s toliko uloženog novca nove televizije uspjeti stvoriti bar jednu novu zvijezdu informativnog programa, bar jednu emisiju ili političku reportažu koja će trajati duže od trajanja njenog emitovanja. I da će, shodno tome, gašenjem Al Jazeere, N1 i ostalih, uz nas TV djelatnike najviše izgubiti – gledatelji.

Ali paradoks od 100 miliona eura je u tome što – neće.

Gledatelji neće ništa izgubiti jer od svega toga ništa nisu ni imali.

Osim zainteresirane profesionalne, političke i intelektualne javnosti i informativnih entuzijasta, velika većina gledatelja u Hrvatskoj nije ni primijetila da se ugasila Al Jazeera, ako su uopće znali da postoji. Kao što je i nakon kadrovskog masakra na N1 manjina gledatelja jedva primijetila da “N1 nije kao prije”, a stopostotna većina nije ni znala da je postojalo nešto kao Una TV. Vjerovatno bi više pažnje i općeg negodovanja privukao prekid emitovanja Inspektora Rexa (drugi program RTL-a, 16:45) nego što je evo gašenje Al Jazeere. Kao što i svi drugi TV kanali u koje su njihovi osnivači uložili ogromne novce nisu do gledatelja došli više nego prdac u vjetru. Uprkos sjajnoj ekipi urednika i novinara, nisu proizveli niti jednu novu TV zvijezdu, nisu proizveli niti jednu TV emisiju koja bi se dijelila ili pamtila, niti su pronašli bilo koji drugi medijski kanal kojim bi pokušali doći do šire publike.

Doduše, N1 je ambiciozno krenuo kao hard core politički news kanal, ali se u silnoj želji da osvoji cijeli televizijski prostor i mahnitom kupovinom novinara i urednika s drugih televizija putem pogubio i pretvorio u besmislenu cjelodnevnu brbljaonicu u kojoj je svaka budala s lijeva na desno mogla dobiti svojih 150 minuta slave. Uglavnom, ostali su i bez para, i bez publike, i bez muzike. Što je na kraju potpuno očekivan epilog ovog desetogodišnjeg rajskog doba u kojem su svi profitirali – osim onih koji su, po bombastičnim najavama s početaka emitiranja svih tih televizija, najviše trebali profitirati – gledatelji.

Ali tako je to kad u biznis s ćevapima uložite 100 miliona dolara, dovedete vrhunske pečenjare iz Sarajeva, Leskovca i Busovače i onda svoj lanac ćevabdžinica odlučite otvoriti na Islandu. I pri tome u recepturu dodate 50 posto soje.

Tako i iza 100 miliona eura vrijednih investicija na televizijskom tržištu doslovno nije ostalo ništa osim hladnih ćevapa i ožalošćenih TV djelatnika.

I svi ti Šprajci, Stankovići, Jarci i ostali Palci.

Ali sori, stvarno nije do nas.