Srebreničani po žrtvama genocida daju imena djeci da sačuvaju sjećanja

Azam, dječak koji u parku smještenom u centru Srebrenice svira gitaru, nije svjestan kakve emocije budi kod svog oca Muhameda koji pomno sluša svaki njegov zvuk na instrumentu koji mu je poklonio.

“Kad se Azam rodio, ja sam odlučio da će se tako zvati… Iako sam dao ime Azam i upisao ga u matičnu knjigu, nisam ga mogao zvati. Dok je bio kao beba, dok sam ga ljubio i prije spavanja ljuljao na jastuku, uglavnom sam mu tepao ‘hairli beg’, ‘šećerlama’ i tako dalje. Trebalo je vremena da se naviknem i da ga zovem Azam”, priča Muhamed Avdić.

On je 1995. godine u genocidu izgubio oca Azama, čije posmrtne ostatke nikad nije pronašao.

Kroz svog sina čuva uspomenu i sjećanje na oca kojeg je zadnji put vidio kada je imao onoliko godina koliko njegov sin Azam danas ima.

Azam Avdić je bio učitelj u mjesnoj školi i svirao violinu. Na snimcima koje Muhamed pronalazi 30 godina nakon genocida, sluša svog oca i prisjeća se kako je izgledao. Muhamed za Detektor govori da mnogi koji su poznavali njegovog oca kažu da njegov sin liči na njega.

Dječak koji proizvodi taktove pjesme u parku i snimci njegovog djeda, koje Avdić pronalazi tragajući za sjećanjima, pokazuju vedrinu i jednog i drugog. Okruglo lice i razbarušena kosa podudaraju se sa snimcima iz 90-ih koje Avdić pokazuje.

“Znaju reći da ima taj izgled lica i boju očiju. I ne samo to – i taj gen muzikalnosti je povukao, svira gitaru, ima osjećaj za muziku”, priča Muhamed.

I on sam u svom sinu traži sličnosti sa ocem, ali kad mu neko drugi kaže da je pronašao zajedničku osobinu, to smatra potvrdom da mu se sin i trebao zvati ovako.

Dugo nije mogao zovnuti sina očevim imenom

Ahmed Hrustanović je imam u Srebrenici. Prije 13 godina u Memorijalnom centru Potočari ukopao je pronađene posmrtne ostatke svoga oca Rifeta i, iako je te godine dobio sina, nije mu mogao dati ime po njemu.

“Nisam još bio spreman, ni ja, ni moja porodica, ni mati, ni sestra, niko od nas. Nekako smo se bojali. Ne znam čega smo se bojali, ali nismo imali snage da to ime izgovaramo u našoj kući 2012. godine, kada je i bio prvi ukop mog oca”, prisjeća se Hrustanović dok sjedi na ruševinama vidikovca iznad Srebrenice.

Prije tri i po godine donio je drugačiju odluku – najmlađeg sina je nazvao Rifet, ali ga ovim imenom nije mogao zvati ni sedam-osam mjeseci nakon rođenja.

“Nekako sam sve izbjegavao. Ne mogu te dvije osobe da pomirim – Rifet sin, Rifet otac – i nisam mogao direktno da ga zovem”, priča i dodaje da ga je zvao Rile – nadimkom svog oca.

“Rile, Rile, kruške gnjile”, stihovi su koje je Hrustanović pjevušio svom sinu.

“Onda je prokinulo i sad ga zovem Rifet. Sad sam zaista presretan. Preponosan sam i zahvalan Bogu Dragom što imam sina Rifeta da me podsjeća na oca”, priča.

Hrustanović odluku o davanju imena svog oca djetetu smatra važnom za budućnost. On pojašnjava da je ovaj fenomen nadijevanja imena po onima koji su umrli specifičan za Podrinje, te da će djeca koja nose imena po ubijenima u genocidu nositi teret onoga što su oni preživjeli, ali i nadu da se to nikada neće ponoviti.

Slično mišljenje dijeli i Avdić koji na ovaj način čuva uspomenu na oca.

“Ako se nije uspio sačuvati u ratu da bude živ i da ovako upozna svoju unučad, i ako unuci nemaju priliku fizički da upoznaju svog djeda, neka se na ovaj način čuva uspomena i neka se na ovaj način upoznaju”, kaže on i navodi da njegov sin često ističe da nosi ime svoga djedu.

Nastavak života umrlih

Fahrija Jakubović-Dudić nije poznavala Mehana, oca svog supruga, ali je odlučila da će njen najstariji sin upravo po njemu nositi ime.

“To je baš rijetko ime, a što je najvažnije, u vjeri islamu ima jako lijepo značenje – slavljen, proslavljen”, priča Jakubović-Dudić koja podsjeća da je u Srebrenici prije rata bilo tek pet osoba koje su se zvale Mehan.

Njen suprug je zadnji put oca vidio 1993. godine, kada je otišao autobusom ka Tuzli.

Do februara 2012. godine nisu imali informacije o njemu, kada su ih pozvali na identifikaciju posmrtnih ostataka. Te godine je ukopan u Memorijalnom centru Potočari.

“Iste godine, šest mjeseci kasnije, rodio se Mehan”, prisjeća se Fahrija koja navodi da je svima bilo drago što se odlučila za ovo ime.

Jakubović-Dudić priča da nije jedina koja je u porodici donijela ovu odluku. Bratić njenog supruga nosi ime očevog amidže ubijenog u genocidu.

“Mehan i Mevlid su bili braća od istih roditelja”, navodi Fahrija, dodajući da su im sada ovako odali počast i produžili sjećanje na njih.

Hrustanović kaže da je sa svojom majkom razgovarao zbog čega se djeci daju imena osoba koje su umrle ili ubijene, a da je ona odgovorila da je to način na koji ime dalje živi, ali i način na koji osoba živi u porodici.

Kao imam u Srebrenici, uvidio je da ovaj običaj i dalje živi među mještanima ovog grada.

“U najmlađoj grupi djece u mektebu, gdje ima preko 20 djece, ja sam uspio jednom prebrojati 15 djece koja su dobila ime po svojim djedovima ili amidžama, ili daidžama koji su ubijeni u genocidu”, navodi Hrustanović.

“Meni je to zaista nešto posebno drago jer je to nastavak naše borbe, nastavak našeg narativa da se genocid ne smije i neće nikad zaboraviti”, kaže on.

Posebnost nadijevanja imena Avdić vidi i u činjenici da je njegova sestra svom sinu dala ime Azem, što je bilo ime po kojem je njegov otac Azam bio poznat.

Hrustanović i Avdić misle da su davanjem imena djeci po očevima ubijenim u genocidu na njih prebacili odgovornost za budućnost.

“Djeca koja žive ovdje u Srebrenici, oni već nose veliki teret onoga što viđaju po ulicama, onoga što viđaju kada prolaze pored Memorijalnog centra. Htjeli ili ne htjeli, oni su pod teretom. Ovako će se bolje i lakše izboriti sa svim tim teretom, jer će pokušati i oni da daju svoj doprinos da priče njihovih djedova ne ostanu neispričane”, smatra Hrustanović.

Avdić kaže da će se oni koji nose imena po svojim najmilijima morati kad odrastu, bez obzira na profesiju, dotaći svog porijekla i prenositi priču o tome kako su dobili ime.

“Nije isto kad ste dobili ime po nekom liku iz romana i kad kažete da ste dobili ime po amidži, dedi, daidži koji su ubijeni u genocidu”, kaže on.

Priče poput ovih podsjećaju nas da sjećanje nije samo čin pamćenja, već i način otpora zaboravu. Djeca koja danas nose imena svojih djedova i očeva ubijenih u genocidu u Srebrenici ne predstavljaju samo nastavak porodične loze – ona su čuvari identiteta, istine i dostojanstva. Kroz njih, prošlost ne ostaje samo u knjigama i spomenicima, već živi u svakodnevici, u imenima koja se dozivaju s ljubavlju, ali i s težinom odgovornosti da se zločin nikada ne ponovi.

Tekst je preuzet i adaptiran sa portala Detektor.ba.

Beč odaje počast žrtvama genocida u Srebrenici: Položen kamen temeljac za spomenik i održana velika komemoracija