Ružica iz Prijepolja je imala dva sina: Jedan je bio pravoslavac sa šajkačom, a drugi musliman sa turbanom

U selu Komarani, smještenom u Limskoj dolini kraj Prijepolja, krajem 19. i početkom 20. stoljeća živjela je Ružica Pejović, žena čija je priča nadživjela generacije. Majka petorice sinova, postala je simbol jedne neobične i slojevite porodične sudbine, čiji je najprepoznatljiviji odraz danas skulptura ispred Muzeja u Prijepolju – prikaz Ružice sa dvojicom sinova, jednim pravoslavcem i jednim muslimanom.

Naime, jedan od Ružičinih sinova, po imenu Risto, kao mladić je prešao da živi u muslimansku porodicu Poturak, gdje je, usvojivši novu vjeru i ime Alija, odrastao u duhu druge tradicije. Motiv takve odluke nije potpuno jasan – prema jednoj verziji, dječak je dat porodici bez djece, prema drugoj, riječ je o potezu iz nužde. No, bez obzira na uzroke, priča je ostala zapamćena po onome što je došlo kasnije: očuvanoj ljubavi i povezanosti unutar porodice.

Ružica Pejović nikada nije pravila razliku među sinovima. Živjela je naizmjenično kod sina Luke, koji je ostao pravoslavac, i sina Alije, koji je živio kao musliman. U vremenu dubokih podjela i nerazumijevanja, ovakav porodični odnos ostao je upamćen kao primjer međusobnog poštovanja i tolerancije.

Jedna fotografija iz 1919. godine, koju je napravio advokat Andrija Bogdanović, zabilježila je trenutak Ružice sa sinovima Lukom i Alijom – jednim u šajkači, drugim s turbanom, dok ona sjedi u tradicionalnoj narodnoj nošnji. Taj prizor postao je trajni simbol koji je, zahvaljujući potomcima, dobio i svoje umjetničko obličje.

Skulptura pod nazivom „Zauvek braća“, rad akademskog vajara Gorana Čpajaka, isklesana je u granitu i danas stoji ispred prijepoljskog muzeja. Ova skulptura ne prikazuje samo troje ljudi – već sažima poruku suživota, razumijevanja i porodične ljubavi koja nadilazi vjerske i kulturne razlike.

Skoro jedan vijek kasnije, potomci porodica Pejović i Poturak susreli su se upravo pred skulpturom svojih predaka. Taj susret, obilježen prisjećanjem i ponosom, potvrdio je da je Ružičin život ostavio nasljeđe koje i danas povezuje.

Priča iz Komarana ostaje tako podsjetnik na stvarnost multietničkog i multikonfesionalnog prostora Polimlja, gdje su različitosti postojale rame uz rame – i gdje su, u pojedinim porodicama, pretvarane u vezivno tkivo zajedničkog identiteta.