Zašto nema plakete za najbudalu?

Da ima i ta plaketa mogli bi je dvojica škutora iz Busovače, sa neregistrovanom fantomskom agencijom za izbor, čak i na evropskom nivou prodati naivnim Bošnjacima!
Nema te sramote u koju nas ne mogu utjerati, niti te laži koju domaći mediji neće radosno prenijeti kao „ekskluzivnu vijest“. Najnovija „radost“ dolazi u vidu objave da je Ramo Isak dobio titulu „Evropski najministar“. Od koga? Od „međunarodne agencije“ koja postoji samo u tragovima — ako ukucate njihovo ime u Google, pronaći ćete više oštećenih poštanskih sandučića nego relevantnih izvještaja.

Ali nije problem u njima. Problem je što mi šutimo.

Jer ova fantomska agencija, koja se hvali da postoji još od 1995. godine, već skoro tri decenije prodaje plakete, priznanja i zlatne globuse svima koji znaju gdje je bankovni račun — i to u konvertibilnim markama, da ne bude zabune. Agencija nema poznatog vlasnika, nema registrovani žiri, nema transparentan kriterij. Ima samo jedno pravilo: “Ko više plati — više sjaji.”

Šta se zapravo slavi?

Slavi se sistem u kojem dvojica škutora iz Busovače mogu naplatiti „najpriznanje“ svakome ko ima viška budžetskih sredstava i manjka obraza. Slavi se što su njihove zlatne plakete okačene u hodnicima svih kantonalnih institucija s bošnjačkom većinom. Kao i opštinskim. Hrvate i Srbe nisu pridobili za ovu prljavu rabotu, ali bošnjaka kandidata za neku “naj” poziciju koji nemilice troši naše pare, ne može im nestati. Likovi žive ko kraljevi samo s ovom javnom prevarom već 30 godina!

Gdje su pitanja?

Gdje je pitanje novinara: ko je bio u žiriju? Ko je nominovao ministra? Ko je platio plaketu? Je li to urađeno iz budžeta ili iz privatnog džepa? Koliko je para otišlo dvojici samozvanih laureata koji drže monopol nad titulama „naj“?

Ne, to se ne pita. Umjesto toga, dobijamo naslove kao da se radi o dobitniku Nobelove nagrade, a ne o čovjeku koji je na vlasti u sistemu gdje institucije kupuju priznanja kao da su u samoposluzi.

Ko je sljedeći?

Ako ovako nastavimo, uskoro ćemo imati najnačelnika za lokalnu fontanu, najmenadžera za uvoz peškira, i najfunkcionera za prijeme sa suhim kolačima. Sve uz podršku „agencija“ koje postoje samo kad se pare prebacuju.

Dokle?

Dokle ćemo se praviti da ne vidimo da nas varaju? Dokle će političari iz budžeta (čitaj: iz našeg džepa) finansirati svoje ego-tripove, dok narod čeka u redovima kod doktora, ili u ambasadama za radne vize?

Vrijeme je da se pita:

• Ko su ljudi iz žirija?
• Gdje je dokaz o postojanju međunarodne agencije?
• Ko je izdao fakturu?
• Koliko je para prebačeno?
• Gdje su dosadašnji dobitnici?
• I najvažnije: ko će konačno odgovarati zbog ovog višegodišnjeg političko-marketinškog kriminala?

Jer ovo nije samo sramota za jednog čovjeka. Ovo je sistemska bolest. A bolest se ne liječi tapšanjem po ramenu. Niti diplomom „najministra“.
Ukucam u pretraživače pitanje o ovoj nazoviagenciji, evo odgovora:

Možeš li pronaći išta o ovoj agenciji?

ChatGPT sade:

Nažalost, nisam uspio pronaći ni jednu činjeničnu referencu o postojanju te “fantomske agencije” koja dijeli “Evropska naj‑priznanja” (npr. titulu „Evropski najministar“) i posluje od 1995.:

• Nema službene web-stranice, registarskih podataka, spiska članova žirija, kriterija ocjenjivanja ili finansijskih izvještaja.
• Ne postoje medijski članci, sudski spisi ili istraživački izvještaji koji bi detaljno obradili tu agenciju i njen rad.
• Objave (poput one na Klix.ba) ne navode niko iz agencije, nema transparencije, i sve liči na PR prenamijenjen za političko pozicioniranje, a ne na legitiman konkurs.

Šta dalje?

1. Istraživački novinari / portali – trebali bi tražiti:
   • Ko je registrovao tu agenciju?
   • Gdje je sjedište i ko čini žiri?
   • Jesu li postojali projekti, konkursi prethodnih godina?
   • Postoje li fakture, reçitelji, zakonski dokumenti?
2. Zatražiti od nadležnih institucija (kantoni, općine) – oficijelno:
   • Materijale iz obećanih javnih konkursa.
   • Evidenciju uplata plaćenih tim „agencijama“ i troškova.
3. Transparentnost medija – umjesto „radostnih vijesti“, mediji bi trebali postaviti pitanja:
   • Ko im je dostavio informaciju?
   • Jesu li obilježja priznanja verificirana (imena, adrese, registri)?

Ne postoje dokazi da se radi o legitimnoj, međunarodno priznatnoj instituciji. Čini se da su te „nagrade“ oblik marketinga i političkog PR-a plaćenog iz budžeta. Sve indicije ukazuju da je ovo sistem obmane – koriste rupu u medijskoj i komunalnoj objektivnosti.