Vedrana Rudan otkrila najvažniju lekciju koju je tek sada naučila: Ostale smo samo smrt i ja

U najnovijem blogu pod naslovom “Kad mobilni utihne”, književnica i kolumnistkinja Vedrana Rudan na sebi svojstven, direktan i neuvijen način suočava čitaoca s temom koju mnogi prešućuju – smrću.

Bez patetike, ali s dozom provokativne iskrenosti, Rudan piše o tišini koja nastupi kada prestane zvoniti telefon, kada se s druge strane više niko ne javlja, i kada smrt, ta najupornija istina života, pokuca bez najave.

U nastavku prenosimo njenu kolumnu u cjelosti.

Je li dozvoljeno umirati, a da to bude prihvatljivo? Više sam prikovana za bolnički krevet i povezana žicama nego što sam slobodna.

Boce i bočice postale su dio mene. Osjećam se sputano, nestrpljiva sam, voljela bih ponovo biti slobodna, zdrava i ljuta na svijet oko sebe – onako kako su to moji “prijatelji”, kojima je smrt, njihova smrt, nešto o čemu se ne govori.

Zato me i ne zovu. Boje se da ću započeti “prljavu” temu koja se, ipak, tiče samo mene.

Postajem im dosadna jer živim duže nego što su očekivali. One prve suze smo već isplakali. Ovo što se trenutno dešava među nama – to je samo dosadna praznina. Ne zanimaju ih detalji moje bolesti, ne znaju da me život i dalje raduje – procvjetao mi je kaktus na balkonu.

Nešto se ipak promijenilo. Izgubila sam interes za “prijatelje” i potrebu da im “pomognem”. Danas znam da nikome nisam pomogla – oni su samo nekome morali istresti svoje “muke”.

Žao mi je što sam potrošila godine vjerujući da sam bila potrebna i voljena. Ma ne, nije kasno da se osjeti ljepota samoće. Nisam nikoga izgubila.

Baš me briga hoće li njen muž prestati piti, zašto ona više voli mačku nego mene, zašto ja sebi nisam priznala – pa i ti više voliš psa nego nju…

Ostale smo same – smrt i ja.

Napokon sam slobodna i slika koju vidim je čista. Gledam ono žuto cvijeće na balkonu. Mir u duši. I samo jedno pitanje: zašto nisam ništa znala o ljudima? Jesam li bila glupa? Ili samo zdrava i ‘besmrtna’?

Vedrana Rudan ovom kolumnom ogoljava jedno od najvećih ljudskih licemjerja – odnos prema smrti, bolesti i usamljenosti. Suočena s vlastitom nemoći, ne traži sažaljenje, već istinu: o sebi, o drugima, i o tome koliko brzo prestajemo biti “važni” čim više nismo korisni. Njena ispovijest nije jadikovka, već tihi obračun s iluzijama o prijateljstvu, empatiji i vječnosti. A u tom obračunu, smrt nije neprijatelj – već jedini iskreni sagovornik.