Belgijski model ili bosanska lakrdija: kako Hrvati u BiH žele još i kad imaju više nego što im pripada

Piše: Muhamed Mahmutović

U političkom folkloru Bosne i Hercegovine, teško je pronaći sklad, ali još teže pronaći samokritičnost. Posebno kad se radi o hrvatskim političkim predstavnicima, koji s nevjerovatnom istrajnošću godinama recituju mantru o “ugroženosti”, sve dok im ne zatreba mjesto ambasadora, ministra ili člana upravnog odbora javnog preduzeća – tada im magično nestaje svaki osjećaj diskriminacije. A najnoviji dodatak tom repertoaru je pozivanje na famozni “belgijski model” kao rješenje “hrvatskog pitanja”, na kojeg poziva najveći neprijatelj BiH, famozna članica UZP iz evropskih parlamentarnih klupa, Željana Zovko.
Da nije tragično, bilo bi smiješno. Zapravo, i jeste smiješno čak i ovako tragično kad je.

Belgija – država tri jezika i nula Dodika i Čovića

Belgijski federalizam se često uzima kao primjer sofisticirane ravnoteže između različitih jezičnih i kulturnih zajednica: Flamanci, Valonci i manja njemačka zajednica uspjeli su razviti model koji kombinuje teritorijalne i jezične entitete u koherentnu cjelinu. Imaju tri zajednice, tri regije i više institucionalnih nivoa nego što ima kanala na kablovskoj u BiH. Ali, za razliku od našeg sistema, u Belgiji niko ne može blokirati državu jer mu se ne sviđa kako su se zvali preci Bošnjaka u matičnoj knjizi rođenih.

Zastupnički dom se bira proporcionalno – bez etničkih ključeva. Senat ne odlučuje o svemu, a izvršna vlast funkcioniše bez famoznih mehanizama entitetskog glasanja i rotirajućih predsjedništava.

Hrvati u BiH – 10% stanovništva, 60% apetita

Prema podacima iz katoličke crkve iz 2013 godine u BiH živi 331.266 katolika Hrvata , što je iznosilo 10,2 procenta ukupnog broja stanovnika. U međuvremenu ih je, prema svim pokazateljima, još manje, ali im je politički utjecaj ostao začuđujuće velik. Imaju člana Predsjedništva, ali ga ne priznaju jer nije iz HDZ-a i protiv BiH, ekskluzivne kvote u Domu naroda, premijera kantona u kojem skoro da nema Hrvata, a i kad se broj glasova ne poklopi, onda se skače u “odbranu vitalnog nacionalnalnog interesa”, čak i ako se radi o kupovini papira za kopir-aparat.

U tom smislu, hrvatski politički vrh više podsjeća na dijete koje je pojelo cijelu tortu, pa se rasplače jer nije dobilo ukrasnu trešnju. I umjesto da brine kako da zadrži ionako prevelike privilegije u jednom od najčudnijih političkih sistema na svijetu, on traži – više.

Belgijski model – fantazija koja bi Hrvate koštala

Da se u BiH zaista primijeni belgijski model, Hrvati bi mogli zaboraviti na mnoge sadašnje privilegije. U Belgiji, moć se ne dodjeljuje po “konstitutivnosti” nego po broju stanovnika i stvarnoj zastupljenosti. Hrvati bi, prema tome, imali političku težinu proporcionalnu svojoj brojnosti – i ništa više. Ne bi bilo ekskluzivne “hrvatske kvote” u Domu naroda, ni mogućnosti da se državni zakoni blokiraju zato što se nekom ne sviđa kako je ko glasao u Mostaru.

Znači, ako bi se politički lideri Hrvata u BiH zaista ozbiljno založili za belgijski model, morali bi ga prvi osporiti kad shvate da on zapravo znači manje vlasti za njih. Dakle, sasvim je očito da je belgijski model u njihovim rukama oružje za pregovarački stol, a ne iskrena želja za uređenijom državom.

Blokada kao sport, a država kao talac

Ono što nas, međutim, najviše brine nije sama besmislenost poziva na belgijski model, nego strategija blokade koju hrvatski politički establišment sprovodi kad god osjeti da stvari ne idu po njihovom. Država se ne priznaje dok ne isporuči “legitiman” hrvatski glas ili gas, sudovi se osporavaju dok ne presude kako treba, a sve to se zove “borba za prava”. U praksi – to je jednostavno političko reketiranje.

I tu dolazimo do najopasnije tačke: ako nastave insistirati na većim pravima, Hrvati u BiH rizikuju da izgube i ono što imaju. Jer sve češće se čuje pitanje – a zašto jedan narod koji čini manje od 10% stanovništva odlučuje o svemu? I dokle više?

Za kraj – politička dijagnoza i ironija stvarnosti

Ako već žele belgijski model, neka znaju: u Belgiji se nijedna zajednica ne ponaša kao da je država bankomat, a svako neslaganje se ne rješava isključivanjem osigurača u državnim institucijama. U Belgiji se ne glasa protiv budžeta samo zato što neki tvoj zet nije dobio ambasadorsko mjesto.

U tom smislu, Belgija je fikcija u rukama bosanskohercegovačkih realista – ali realista koji izmišljaju svijet u kojem su svi protiv njih, dok oni sami razbijaju državu koju navodno brane.

I da parafraziramo jednu staru poslovicu: ako se već želite pozivati na Belgiju – onda se i ponašajte kao Belgijanci. A ako ne znate – onda nam barem nemojte vrijeđati zdrav razum.