
Newsletter Subscribe
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
Enter your email address below and subscribe to our newsletter
U Francuskoj, zemlji poznatoj po sekularizmu i sve učestalijoj islamofobiji, objava prelaska na islam izaziva iznenađenje i buru komentara. Kada je to učinila Sophie Petronin, bivša humanitarka i katolkinja, nakon što je četiri godine provela u zatočeništvu kod muslimana u Maliju – vijest je odjeknula daleko izvan granica Francuske. Ali ono što je uslijedilo bilo je još snažnije: javno obraćanje predsjedniku Emmanuelu Macronu.
U svom emotivnom i otvorenom pismu, koje je objavila kao poruku svim muslimanima i kršćanima, sada već Merjem Petronin pruža uvid u duboko lično iskustvo, ali i oštro proziva dvoličnost zapadnog odnosa prema islamu.
„Saznala sam da ste se začudili kako je Francuskinja bijele rase, katolička kršćanka, prešla na islam nakon 75 godina života. Dopustite da vam objasnim…“
Ovim riječima započinje snažna ispovijest bivše zatočenice koja jasno poručuje: u zarobljeništvu nije bila mučena, već je bila poštovana. Muslimani su joj, kako kaže, ukazivali čast i brigu, štiteći je, hraneći je i poštujući njen vjerski identitet.
“Nisu me zlostavljali. Davali su mi prednost nad sobom, nisu vrijeđali moju vjeru, niti Isusa ili Djevicu Mariju – kao što Vi vrijeđate Muhammeda, mir i blagoslov s njim.”
Merjem navodi da joj islam nije bio nametnut, ali ju je ponašanje muslimana u Maliju duboko dojmilo. Posebno ističe njihovu čistoću, duhovnost i duboku povezanost s Bogom.
„Oni se čiste vodom, mole pet puta dnevno, poste Ramazan. Njihova vjera je čvršća od planina.“
Dodaje da iako ne žive u luksuzu, posjeduju nešto mnogo vrijednije – moralnu čistoću, srčanu dobrotu i iskrenu vjeru.
Jedan od najupečatljivijih dijelova njenog obraćanja jeste poziv Macronu da doživi bliskost s Bogom, onako kako to muslimani čine:
„Jeste li ikad osjetili Božiju blizinu dok klečite pred Njim, spuštajući čelo na tlo u molitvi?“
Govoreći o ženama u Maliju, Merjem razbija predrasude koje dominiraju zapadnim pogledom na muslimanske žene. Ona ih opisuje kao čedne, dostojanstvene i voljene u svojim zajednicama.
Merjem iznosi snažnu tvrdnju: muslimani vole Isusa Krista više nego mnogi na Zapadu.
„Naša zemlja je u Kristovo ime ubijala, pljačkala, rušila… dok muslimani pokazuju poštovanje prema svim Božijim poslanicima – uključujući Isusa i njegovu majku Mariju, čije sam ime i uzela.“
Merjem se otvoreno suprotstavlja Macronovim islamofobičnim politikama i poručuje da nije željela objaviti svoj prelazak u islam dok se nije vratila u Francusku – kako bi pokazala da to nije učinila iz prisile.
„Objavila sam svoj islam u Francuskoj, kako bih ovu poruku prenijela milionima Francuza i ostatku Evrope – i kršćanima i ateistima.“
Pismo završava snažnim, ali nenametljivim pozivom:
„Pozivam i Vas u islam. Okončajte svoju borbu protiv ove vjere koja je bila poruka svih poslanika – od Adama do Isusa i Muhammeda. Mir neka je s onima koji slijede Uputu.“
Ispovijest Merjem Petronin nije samo lična priča o duhovnom putovanju; to je ogledalo koje izaziva savjest evropske politike i kulture. Njene riječi, istovremeno nježne i snažne, nose univerzalnu poruku: istina se ne nalazi uvijek tamo gdje je najglasniji megafon, nego gdje je najtiši, ali najiskreniji glas srca.