Ibrahim Škrijelj iz Boroštice: Imam kuću u Sarajevu, jednu u Pazaru, ovdje dvije kuće i vikendicu – stekao sam s deset prstiju i ženom uz rame

Boroštica, Pešter – U vremenu kada mnogi sanjaju o inostranstvu i boljem životu negdje daleko, Ibrahim Škrijelj iz sela Boroštica na Pešterskoj visoravni pokazuje da se do dostojanstvenog i sretnog života može doći i na sopstvenom imanju, sopstvenim rukama i sa sopstvenom ženom. Sa suprugom, s kojom je decenijama rame uz rame, Ibro obrađuje zemlju, čuva stoku, pravi pršutu, sir i živi život pun smisla i sadržaja.

Njihova priča počinje još davno, kada su se upoznali na vašaru – bez mobilnih telefona, poruka i društvenih mreža. “Sve je tada bilo preko pisama,” prisjeća se Ibro, dok kroz osmijeh govori kako je suprugu “ukrao” i kako se ni dan-danas ne kaje.

• “Zadovoljan sam sa ženom. Dobra, radna, poštena, domaćica. Bez nje ništa ne bih mogao,” iskreno priznaje.

Danas, u svojoj 75. godini, Ibrahim svaki dan ustaje u pet ujutro. Sa suprugom obavlja sve poslove – od muže krava, paše stoke, do pravljenja pršute koju kupuju čak i Bošnjaci iz dijaspore.

• “Čovjek je došao da kupi 10 kilograma, a uzeo je 55. Kad je probao – nije mogao da odoli,” kaže domaćin, ponosan na kvalitet domaće pešterske pršute.

I sve to bez ikakvog dodatka hemije. “Naše je čisto, prirodno. Nema koncentrata, nema prskanja. Ovdje je 1200 metara nadmorske visine, pa se sve uzgaja zdravo – na čistoj ispaši,” objašnjava Ibro, napominjući da ni voće nije zapostavljeno, iako slana ponekad učini svoje.

Uprkos teškom fizičkom radu, Ibrahim ne žali. Naprotiv, zahvalan je na svemu što ima:

• “Imam kuću u Sarajevu, jednu u Pazaru, ovdje dvije kuće i vikendicu. Sve sam stekao pošteno, sa suprugom i svojom djecom, bez kredita, bez gazde.”

Ibro je radio kratko i u Njemačkoj – ali mu se nije dopalo.

• “Sve je na minut, na štopericu. Ni za kafu nemaš vremena. Ovdje sam svoj čovjek. Kad hoću da ustanem – ustanem. Kad hoću da radim – radim. Sam sebi sam gazda,” kaže on, svjestan da nije za svakoga asfalt i tuđa zemlja.

Njihova djeca su školovana – jedno je završilo fakultet, drugo je na master studijama. “Teško je to platiti, ali kad se radi pošteno, složno, sve se može,” dodaje. Djeca dolaze vikendom, pomažu kad mogu, ali Ibro ne forsira da ustaju u pet kao on. “Neka spavaju, mladost je to,” kaže kroz osmijeh.

Njegovo domaćinstvo je primjer složnosti. “Dok ja mužem na jednu stranu štale, ona na drugu. Sretnemo se na sredini, onda kafa. Onda paša. Pa opet kafa. I tako svaki dan. Bez žurbe, bez nervoze,” opisuje jednostavno, ali ispunjeno svakodnevno življenje.

Ibro je i čovjek koji ne zaboravlja svoje roditelje. U znak sjećanja na rahmetli oca i majku, podigao je Hajrat česmu odmah pored puta, gdje prolaznici mogu popiti vodu ili se skloniti od kiše dok čekaju autobus.

Na pitanje zašto nije otišao iz sela, odgovara kratko i jasno: “Kad se voli – voli se. Kad se poštuje i kad se zajedno gradi, onda ništa nije teško.”

Njegova poruka mladima je jednostavna:

• “Neka rade šta vole, ali neka ne zaborave selo. Neka imaju kuću ovdje, da znaju gdje im je korijen.”

I kad padne snijeg, Ibrahim se ne brine – drva su spremna, zimnica spremljena, nova tura pršute suši se. A osmijeh i zadovoljstvo na njegovom licu govore više od hiljadu riječi, prenosi Sandžak danas.

Pogledajte cijeli video prilog ispod teksta.